Kolumne

Kako dalje?

Hrvatski put do Kine: Od Niskozemske do Nigdjezemske

Hrvatski put do Kine: Od Niskozemske do Nigdjezemske

Autor: Branko Tabak Photo: Basketball.hr

Mjesto koje bi najslikovitje pozicioniralo hrvatsku košarku nije ucrtano na košarkaškoj karti svijeta, zbog vulgarizma valjda.

Hrvatska košarka je bez odličja na velikom međunarodnom natjecanju 24 godine. Možda vam ova činjenica pomogne da odagnate tugu i ugasite ljutnju nakon poraza 'ostatka ostataka' hrvatske košarkaške reprezentacije od Poljske i konačnog oproštaja od Svjetskog prvenstva.

Da ne brojimo sve neforsirane pogreške s utakmice izdvojimo dva promašena zicera u jednom napadu MVP igrača Završnice Kupa Krešimira Ćosića Filipa Krušlina u prvom i čak pet povezanih zicera, u jednom napadu, iskusnog i prekaljenog centra Mira Bilana u drugom poluvremenu.


Bolje ilustracije stanja hrvatske košarke teško ćete naći. I sama FIBA se na svojim platformama narugala s nama. Kakva ironija, ista ona FIBA koja je s drugom zaraćenom stranom ULEB-om unakazila reprezentativnu košarku, ona FIBA u kojoj sude drugorazredni suci i čija su klupska natjecanja utješna nagrada klubovima jačih europskih liga koji nisu 'upali' u ULEB-ovu bussines klasu. 

U ovim kvalifikacijama, za hrvatsku reprezentaciju, sve je krenulo naopako još u prvim 'prozorima', toj genijalnoj FIBA-inoj umotvorini. Umjesto da već tada počnemo učiti kineski, leteći Holandezi na svom parketu i Talijani u punom Draženovom domu su nas gurnuli na stranputice po kojima smo se pogubili. Sjećate se prizemljenja u 'Niskozemskoj' i pressice ususret kojoj je tadašnji izbornik Ivica Skelin šapnuo pred uključenim mikrofonima Filipu Krušlinu, da ga čuje samo on i cijeli svijet, da su mu se igrači malo, da prostite, usrali. 

Izmjena: Iz igre izlazi Skelin, u igru ulazi Anzulović - Foto: Šime Zelić (Basketball.hr)

Bio je to tek početak šamaranja. Od 'lako ćemo' do 'kako ćemo' (izboriti nastup na Svjetskom prvenstvu) stigli smo prilično brzo, rumunjskom vezom preko Zadra. Ivicu Skelina je nakon zadarske blamaže zamijenio Dražen Anzulović i sa svojih prvih 'prozora' ponudio pogled prema Kineskom zidu. I onda, u najjačem mogućem sastavu, sa šest NBA igrača na raspolaganju, ispriječio mu se poljski zid. Litvanski, kojeg nismo uspjeli preskočiti u dva pokušaja, svrstat ćemo u red onih u koje je realno zabiti se. 

Dojma sam, kada bi s ovom pameću i iskustvom krenuli u kvalifikacije ispočetka, da bismo bez ikakvih problema ostvarili plasman na Svjetsko prvenstvo. U večernjim satima petka smo umjesto 'ostatka ostataka' hrvatske reprezentacije mogli u Varaždinu gledati njenu budućnost i u vatru baciti Roka Prkačina ili Borisa Tišmu. Zašto nismo bili pametni? Jer smo odlučili učiti na svojim greškama, kao i svi 'budalaši' ovog svijeta. 

Kemijanjem sa sastavljanjem momčadi na startu kvalifikacija i porazom u zemlji vjetrenjača, već u 2. kolu protiv Italije bacili smo tonu tereta na leđa igrača i struke. Kako je vrijeme odmicalo taj je teret bio teži, a u ključnim utakmicama protiv Litve doma i Poljske na strani, najteži. Toliko težak da ga nisu mogli podnijeti ni naši NBA igrači.

Baš to! - Foto (FIBA Europa)

I gdje smo sad? Mjesto koje bi najslikovitje pozicioniralo hrvatsku košarku nije ucrtano na košarkaškoj karti svijeta, zbog vulgarizma valjda, pa ćemo onda prihvatiti rezervnu varijantu i reći da nas nema nigdje.

Kažu da treba krenuti odnekuda. Naša polazišna točka je, očito, 'Nigdjezemska'. Pa krenimo odatle. Osvrnimo se oko sebe, sagledajmo što je valjalo, a što nije i, što je još važnije, tko je loš, a participira, a tko dobar pa vegetira. Zamijenimo im uloge i krenimo prema naprijed. Samo s takvim pogledom Prkačini, Tišme i Nakići su iskoristivi poklon bon. Bilo koji drugi stav i njih će brzo pretvoriti u žrtve sustava koji uništava sve što ubaci u sebe.

Bespomoćna lica čelnih ljudi Saveza u Varaždinu najbolji su dokaz tome.