Košarka iz malog mjesta - Priča o KK Gajeta Tribunj (5. dio)

JUGOPLASTIKA NA OTVORENJU KOŠARKAŠKOG IGRALIŠTA U TRIBUNJU

Krajem sedamdesetih započela je izgradnja prvog košarkaškog igrališta uz tribunjsku područnu školu. Naravno da su u izgradnji terena sudjelovali svi članovi Gajete. Vozili su tako kamenje u „kariolama“ (građevinskim kolicima), vozili i razbijali veće kamenje maljem, ravnali šljunak po tom kamenju a onda je valjak sve to izvaljao i pripremio teren za polaganje asfaltne podloge.

Asfalt na terenu se nije  pravo ni osušio a prvi koraci su se s velikim nestrpljenjem već trebali učiniti, pa je podlogu kasnije trebalo popravljati od otisaka stopala.

A kad su jednu nedjelju stigli koševi, nitko nije bio strpljiv da se konstrukcije učvrste vijcima za asfaltnu podlogu govori Dejan Perkov  Stipičin – Dejo, izvrstan centar sa 195 cm visine s kojim su i prvoligaški igrači imali problema zaustaviti ga u postizanu koševa s udaljenosti od nekoliko koraka od koša. Te nedjelje Dejo se morao vratiti u Zadar jer je u ponedjeljak morao u školu, ali nije mogao izdržati nakon što je ekipa na podnožje košarkaške konstrukcije postavila jednu dasku i na nju velike gromade kamenja kako bi konstrukcija koša bila stabilna. Prvi basket na novom igralištu je mogao početi, a Dejo se tek sutradan nakon odigranih basketa, vratio u Zadar.

Izgradnjom prvog košarkaškog igrališta uz tribunjsku školu i svečanim otvaranjem, zaslugom Rokice Ferara, utakmicom KK Gajeta, pojačanom s reprezentativcem Dujom Krstulovićem  i KK Jugoplastika u svibnju 1981. godine, pred prepunim gledalištem oko cijelog terena, započela ne nova era košarkaškog kluba Gajeta.

RUPIČASTI DRESOVI

Prvi dresovi za ekipu stigli su iz Californije, naravno na inicijativu Rokice Ferara koji je napisao pismo svom rođaku  iz San Pedra da nabavi neke dresove za klub. Takve dresove u to vrijeme nije imala niti jedna ekipa u državi. Bili su rupičasti, royal plave boje s otisnutim bijelim brojevima od 4 do 15 u college fontu, kakvi su bili na gotovo svim dresovima američkih sveučilištaraca.

„To što uz gornji dio dresa nismo dobili hlačice, nije bilo važno“. Govori strastveno Rokica, koji je od početka igranja košarke igrao košarku i paralelno bio trener momčadi. Rokica napomenuo kako je hlačice skrojila i sašila od „bilog lancuna“ (bijele plahte), Stane Božidarova, poznata školovana šnajderica  iz Tribunja. Bijele hlačice skrojene i sašivene od plahte i poliesterski dres s rupicama plijenio je pažnju svih momčadi u našoj ligi.

" KONO & VALENTIN INC. N.Y."

Drugi komplet dresova „Adidas“ marke, bijele boje s plavim trakicama na bokovima majice i hlačica, kupljeni su u Šibeniku na Skalicama u trgovini sportske opreme i nikako nisu bili niti približno atraktivni kao oni prvi iz Amerike a posebno ne od novih kompleta žutih poliesterskih dresova s plavim renderima na gornjem i donjem dijelu dresa, po uzoru na dresove splitske Jugoplastike, koje su na inicijativu Rokice Ferara donirali dva tribunjca iz New Yorka, Konrad Cvitan Kono i Velentin Perkov Braco.

Na prsima je osim broja, pisalo slovima u boji rendera: " KONOo & VALENTIN INC. N.Y."

Uz "patike" Top Ten,  originalne francuske su tada bile rezervirane samo za igrače prvoligaških momčadi, košarkaši Gajete su izgledali kao profesionalci. Svi su samo promatrali zavidnim pogledima i s upitima: "Odakle vam to?"

Top Tenke je nabavljao Dejo iz zadarske trgovine sportske opreme „Slovenijašport“. Nanjušio ih je on jedan dan u izlogu dućana na putu do tehničke škole na početku zadarskog poluotoka. Svi članovi ekipe su s ponosom nosili Top Tenke. Jedini problem je bio što bi se već nakon par tjedana probušile na potplatu od trenja po hrapavom asfaltu pri trčanju, skakanju i kretanju po asfaltnom terenu, kao i sve druge do tada, pa smo rupu na potplatima prekrivali iznutra s gumom od bicikle, komadima kože pa čak i kartonom, jer su s gornje strane bile kao nove pa ih se bilo teško riješiti i trošiti novac na nove.