S Acom i Ukićem danas bi učili jesti kinesku hranu.

Osnovni postulat ponašanja u 42 godine komentiranja na državnoj TV bio je: 'Budi blag i blagonaklon, posebno prema reprezentaciji jer oni su naše svijeće'. Medij je toliko jak da jaču utakmicu ne prati manje od pola milijuna ljudi, a sportaši su proljetne mimoze kojima smeta svaki lahor kritike...

Time sam i sam dao obol samozavaravanju u našu kvalitetu, da smo uvijek u zoni medalja,  a od zadnje je prošlo ili će proći bar 25 godina (1995).

Ipak u samokontroli neki su toliko pretjerali da se to nije moglo ili trebalo 'sakriti'. Od rijetkih s kojima sam 'ratovao' izdvojiti ću dvojicu.

Aco Petrović vlasnik je te zadnje hrvatske medalja, bronce u Ateni kada smo izgubili samo od Litve. Trener s kojim sam odradio lijepi broj utakmica i smatram ga najboljim sukomentatorom u nas. No, da je iskrilo među nama nije tajna.

Drugi je Roko Ukić kojemu nitko nije rekao hvala za 202 utakmice u kockastom dresu, veliki zanesenjak, ali i igrač koji je volio, kako kažemo, 'cariniti' loptu. Nervozno je u Ljubljani reagirao na 'zamolbu' prije prijenosa 'da odigra nešto'.

Zašto spominjem ovaj 'dvojac'. Zato što bi s njima dvojicom danas učili jesti kinesku hranu pripremajući se za Svjetsko prvenstvo. Ovako, Poljaci su baš u Kini pronašli svog 34-godišnjeg Macieja Lampea pa će oni krenuti putevima svile. A mi zbrajamo 33 igrača,12 plejeva i pet kapetana koji su pod dva izbornika prodefilirali ovim kvalifikacijama da bi od te proklete FIBA-e trebali ranking iz koga bi nam se otvorile dodatne kvalifikacije za Tokio 2020.

Aco  je već počeo graditi novu reprezentaciju odveo nas u Rio i bio peti pa otjeran opet u Rio. Nitko se iz  novog neiskusnog vodstva Saveza proizišlog iz gesla 'košarka košarkašima' nije sjetio nazvati ljude u Srbiji s kojima su u kontaktu, neke Španjolce, Francuze i priupitati kako će se izvući iz rata između ULEB-a i  FIBA-e. A svi bi im rekli da će reaktivirati „mumificirane“ starce i složiti reprezentaciju. Kada bi se nekom dalo čeprkati našao bi desetke onih preko 35 proljeća tipa Vasqueza ili Bourousisa, koji su spasili stvar. Europski, svjetski i Olimpijski doprvaci „Srebrenka“ Đorđevića izgubili su pet utakmica, dovukli čak i Teodosića, a mi smo promptno otpilili Ukiće, Tomase i Žoriće, startali sa 0:3, oskvrnavili Krešin hram protiv Rumunja...

A da smo prvo prošli te prve zapreke pa onda počeli podmlađivati... Da Ukić da ruku Katiću pa de se onda junači Junaković.

Da se ne ponavljam sve sam to napisao još u kolumni ovog portala 3. prosinca prošle godine pa ako netko želi čeprkati po ranama neka izvoli.

S prijenosima reprezentacije sam se zbog vlastitog zdravlja oprostio, a pozitivne stvari koje su predstavljene u Solinu vrlo bi rado doživio i – uživao. Stojko Vranković je meni osobno jedan od najdražih poštenjaka u ovom sportu. Dinu Rađi nitko ne može uzeti Kuću slavnih, ali ukupno je Savez potkapacitiran. Krug ljudi koji se žele uključiti treba širiti, a ne tjerati na svaku kritiku (Spahija, Skansi). Ne bi li za operativu dobro došao neki predan menadžer tipa Krešo Novosel ili Davor Užbinec?

Vremena za razmišljanje biti će dovoljno čitav niz godina dok budemo gledali SP i OI,  a nadali se da smo bolji od Austrije u kvalifikacijama za EP. A šest NBA loptača neće izabranoj vrsti dati ni dio svoje nadarenosti jer nemaju gdje.