Hoće li se Panathinaikos oprostiti od europske elite u stilu, ili će to učiniti mlada Realova superzvijezda, Luka Dončić?

Šećer ne dolazi nužno uvijek na kraju, ali u ovom slučaju je ta poslovica apsolutno na mjestu. Kako drugačije nazvati sraz u kojem se sučeljavaju momčadi koje kombinirano broje čak petnaest (!) naslova europskog prvaka, još devet nastupa u finalima, 68 domaćih naslova, 45 domaćih kupova... shvatili ste poantu. Ako i postoje klubovi koji imaju ovakav kombinirani pedigre, nema ih previše.

Kod atenskog Panathinaikosa je sve jasno: oni svoju europsku žetvu trofeja mogu zahvaliti ponajviše jednom čovjeku, rado viđenom gostu u Zadru - legendarnom Željku Obradoviću. Nadamo se da ćemo i ove godine imati priliku gledati ga na Zadar Basketball Tournamentu i uživati u njegovom na momente osebujnom, ali iznimno učinkovitom vođenju momčadi.

Ipak, prvi naslov europskog prvaka su Zeleni osvojili nakon jednog od najikonskijih poteza u povijesti europske košarke, blokade današnjeg predsjednika HKS-a, Stojka Vrankovića. Navijači Barcelone tvrde i dan-danas da je riječ o silaznoj putanji.

Na kormilu atenske momčadi je te sezone bio još jedan veliki trener ex-Yu škole, tvorac uspješne generacije splitskih Žutih - Božidar Maljković. Uz Vrankovića, koji je u tom finalu ostao na nula postignutih poena, okosnicu momčadi su činile veličine poput Dominiquea Wilkinsa, Panagiotisa Giannakisa i Fragiskosa Alvertisa. Ipak, uslijed niza faktora se ta momčad malo-pomalo rasformirala, pa su stvoreni uvjeti za početak od nule. Uprava Panathinaikosa je ključni potez napravila u ljeto 1999. godine, potpisom Obradovića na mjesto glavnog trenera. On je u vrlo kratkom roku uspostavio sustav koji će, godinama kasnije, biti stalni sudionik završnih euroligaških turnira. Za početak je prepustio Dejanu Bodirogi glavnu ulogu na terenu, što je potonji radio iznimno kvalitetno, bilo kao strijelac, bilo kao kreator igre. Uz Bodirogu, razvijao je kapetansku ulogu Alvertisu, a s vremenom je otkrivao mlade bekovske talente poput Vassilisa Spanoulisa i Dimitrisa Diamantidisa.

U razdoblju od sezone 1999/00 do 2001/02, Panathinaikos je vodio bespoštedne bitke s još jednim europskim velikanom, Maccabijem iz Tel Aviva. Zeleni su izašli kao pobjednici u prvom i trećem dvoboju, dok su Izraelci bili bolji u sezoni 2000/01 - jedinoj u kojoj smo imali dva (ULEB-ov i FIBA-in) europska prvaka. U ljeto 2002. godine Bodiroga prelazi u redove Barcelone, pa je Obradović bio prisiljen tražiti njegovu zamjenu. I potrajalo je to do 2004., kada dovodi Diamantidisa. Bilo je potrebno nešto vremena da se priviknu jedan na drugog, pa je prva sezona u kojoj su se popeli na vrh Europe bila 2006/07. Kako je Spanoulis u toj sezoni grijao klupu Houston Rocketsa, jedini naslov u kojem su sudjelovali i on i Diamantidis je bio onaj iz sezone 2008/09. Međutim, kako smo spomenuli u jučerašnjem predstavljanju Olympiacosa, Vassilis je htio postati alfa mužjak u svlačionici, a to je pored Diamantidisa i Obradovića bilo iznimno teško. No, čak i tako oslabljeni Pao je našao snage za još jedan uspješan europski pohod u sezoni 2010/11; u finalnom dvoboju je još jednom suparnik bio Maccabi.

Ovosezonski Panathinaikos je počeo sezonu u toplo-hladno ritmu, gubeći gostujuće i pobjeđujući domaće utakmice. Prekretnica je bio dvoboj šestog kola na gostovanju kod vječnog rivala Olympiacosa, kojeg su Zeleni na koncu izvukli u svoju korist i započeli niz od pet uzastopnih pobjeda. Niz je prekinuo Žalgiris, da bi nakon toga Atenjani pobijedili još tri utakmice u nizu, odnosno osam u devet kola. Bilo je u narednom razdoblju dosta poraza, makar niti jedan od njih nije bio protiv inferiornije momčadi. Sezonu završavaju furiozno, vezavši novih pet uzastopnih pobjeda u zadnjih pet kola, što im je na kraju osiguralo prednost domaćeg terena u četvrtfinalu.

Najbolji igrač Panathinaikosa u regularnom dijelu euroligaške sezone je bez sumnje Nick Calathes. Osmi strijelac (14.22) i prvi asistent (8.15) odnosno kradljivac (1.78) lige igra možda i najzreliju košarku u životu i svakako će biti ozbiljna prijetnja momcima iz Madrida. Pod košem dominiraju Amerikanci Chris Singleton (5.8 skokova, 0.7 blokada) i James Gist (4.53 skokova, 0.47 blokada).

Madridski Real je najtrofejnija momčad u povijesti međunarodnih natjecanja prvaka košarkaških liga u Europi. Najplodnije razdoblje njihove povijesti seže u šezdesete godine prošlog stoljeća, kad su osvajali tadašnji Kup Prvaka čak četiri puta u pet sezona od 1963/64 do 1967/68, kada su u polufinalu izbacili Zadar ukupnim rezultatom 144-127. U tom razdoblju ih je predvodio Hall Of Famer Emiliano Rodriguez, koji je 1991. izabran u društvo najboljih 50 igrača u dotadašnjoj povijesti FIBA-e. U sezoni 1968/69 su izgubili finale od CSKA u trileru dvostrukog produžetka, i to je ostavilo traga na ekipi. Naime, u naredne tri sezone su zapinjali u polufinalnim susretima. Osobito je zanimljivo bilo polufinale u sezoni 1971/72 - Real Madrid je pokleknuo pred splitskom Jugoplastikom, a njihov suparnik Panathinaikos od Ignisa iz Varesea. 

Ipak, u sezoni 1973/74 se Real po peti put penje na najviše postolje, a do naslova ga vodi Amerikanac Walter Szczerbiak Sr. Ponovno slijede porazi u finalima (1975. je opet u polufinalu izbacio Zadar predvođen Krešom Ćosićem), odnosno polufinalima, pa se opet vraćaju na vrh u sezoni 1977/78 za svoj šesti naslov. Iduće sezone je Žarko Varajić svojom čudesnom izvedbom u finalnoj utakmici vodio sarajevsku Bosnu do kraja, da bi Real samo sezonu kasnije osvojio svoj sedmi naslov u napetoj finalnoj utakmici protiv Maccabija. Uslijedilo je razdoblje posta za Blancose, a prekinuo ga je tko drugi nego nezaobilazni Željko Obradović. Sezona je 1994/95, a na terenu dominira centarska linija Arvydas Sabonis - Joe Arlauckas. Nažalost, Sabonis odlazi u NBA i šansa za novim nizom naslova se rasplinjuje u trenutku. Obradović se od Madrida oprašta osvojenim Kupom Saporta u sezoni 1996/97. Barceloni se istovremeno počinje isplaćivati dobar rad u mlađim kategorijama, pa oni preuzimaju primat u Španjolskoj, uz buđenje Baska iz Vitorije. Deveti, posljedni naslov, Real osvaja u sezoni 2014/15 pred domaćom publikom. U finalu su deklasirali Olympiacos s 19 razlike, rezultatom 78-59. 

Ove sezone je Real živio na krilima mladog slovenskog reprezentativca, Luke Dončića. MVP regularnog dijela sezone je prezentirao nevjerojatne brojke: za nepunih 26 minuta u igri je postizao 16.89 poena, hvatao 4.81 skokova i dijelio 4.59 asistencija za prosječnu indeksaciju od 22.67 bodova. Osobito impresivan niz je Real imao od 12. do 18. kola, kad su vezali sedam pobjeda. Padali su redom Barcelona, Valencia, Brose, Fenerbahce, Maccabi, Khimki i Baskonia, da bi Unicaja sjajnom momčadskom igrom u 19. kolu prekinula taj niz. Uslijedilo je razdoblje u kojem bi Madriđani igrali po sistemu pobjeda-poraz, ali valja istaknuti sjajan potez Dončića u Beogradu, kad je step-back tricom sekundu prije kraja presudio Crvenoj Zvezdi.

Ovaj četvrtfinalni par je nemoguće prognozirati; bilo koju momčad da odaberete kao svog favorita, imate valjane argumente zašto je tome tako. Nick Calathes je prekaljeni veteran koji je prošao bezbroj ovakvih testova, dok s druge strane Luka Dončić često natjera prosječnog gledatelja da zaboravi koliko on zapravo ima godina. Pustimo sad trzavice između uprave Eurolige i vlasnika Panathinaikosa, sutra što bude, bit će. Mi ćemo živjeti u trenutku, ispeći si kokice, natočiti hladno pivo i uživati u ovom svevremenskom klasiku. Bit će vremena za skidanje nakupljenih kilograma.