Košarka iz malog mjesta - Priča o KK Gajeta Tribunj (2. dio)

OSNIVANJE KOŠARKAŠKIH KLUBOVA U ŠIBENSKOJ OPĆINI

Nakon osnivanja KK Šibenik 1973., košarka se počela ubrzano razvijati i na šibenskom području. Prvi tribunjski košarkaši, Rokica Ferara i Nedjeljko Stipaničev Tić najprije su igrali za ekipu susjednog kluba iz Vodica, a kasnije im se pridružio i Damir Jabuka, da bi  1976. godine na inicijativu Rokice Ferara te njegovog suigrača Tića, Zdravka Perkova i drugih košarkaških entuzijasta u Tribunju, osnovan košarkaški klub Gajeta.

ZAŠTO GAJETA?

Idejni začetnik osnivanja KK Gajeta, Rokica Ferara ističe kako je naziv kluba došao spontano, nakon putovanja očevom gajetom (vrsta broda) na utakmicu s Maretom na otok Prvić, koji se nalazi nasuprot Tribunja  Vjerojatno su na toj gajeti stvoreni stihovi klupske himne?

„Ga, Ga Gajeta,

to je ime divno,

kroz oluje i nevere,

mi plovimo mirno…

„SKLEPANI“ KOŠEVI U SELU

Još puno prije Tićevog koša na tribunjskoj tržnici ispred crkve Velike Gospe, mladići i dječaci su koševe postavljali na terase konobe ili na terase garaža, prizemnih kuća ili na balkone i drvene stupove. U to vrijeme sedamdesetih i početka osamdesetih godina, rijetkost je bila da se košarka u selu igra na asfaltu, betonu ili nekoj sličnoj podlozi. Uglavnom se basket igrao na utabanoj zemlji, koja je postala utabana tek nakon serije odigranih basketa. Za obruč su najčešće poslužili obruči od „barila“ (bačvica za rakiju, maraštinu i sl.), jer su taman imali dimenzije košarkaškog obruča, a vrhunac je bio izrada košarkaškog obruča od volana, FAP-ova kamiona kojeg bi djeca pronašli na otpadu. Mrežicu nije bilo teško nabaviti jer je u selu Tribunju uvijek bilo ribara, a niti je bilo teško napraviti jer su djeca vrlo rano ovladala vještinom pletenja mrežica.

BASKET NA ZAVOJU

Jedni od boljih terena za košarku bili su na taraci obiteljske kuće Rokice Ferara u Glavičinama, drugi na Barićevoj kući na Rupi a treći, djeci najprivlačniji, bio je legendarni koš na jednom zavoju ulice Bunari, pokraj Tićeve kuće, gdje je postavio, nakon popravka, isti onaj koš s trga ispred crkve, do kojeg bi svakog dana dječaci iz susjedstva prečice, stizali brzinom munje, prije škole, poslije škole ili vikendom. Braća Damir i Dejan Perkov, Goran Ferara, braća Damir i  Dragan Jabuka, Dragan Perkov, Leon Stipaničev (Lolo), braća Joso  i Zdravko Perkov,  Željko Durmanić, braća Igor i Šime Kumanović, te još poneki povremeni basketaši koji su  po cijele dane  „visili“ na tom košu. Najprije bi počeli igrati najmlađi a onda bi iz autolakirnice pored koša, nakon što bi izbrusili, kitali ili lakirali neki od auta, istrčali u punoj ratnoj spremi, vlasnik Tić i njegov šegrt, marljivi Ragib Mujanović i pravi basketi su mogli krenuti.

Dio dječaka je uvijek sjedilo na zidu do kojeg se pružao teren za igru, na zavoju na kojem se nitko ne sjeća da ikada prošlo neki automobil. Tada je taj teren bio velik kao stadion na Wembley-u, a iz današnje perspektive, kada se prođe tim zavojem, teško je povjerovati da se na tako malenom prostoru moglo igrati na basket? Ispričao je sudionik tog vremena, Šime Kumanović

Stariji mladići, Rokica Ferara, Nedjeljko Stipaničev Tić, Zdravko Perkov, Davor Grubelić, pok. Boris Cvitan – Faka, Đeno Štampalija, Vlado Grubišin, Mile Jović,  Jovica Štampalija, Mlado Butko, Damir Jabuka, Zdenko Matičev, Drago Jerkov, Željko Jerkov, igrali su najprije u prvoj polovici sedamdestih godina Šibensku ligu, koja se igrala u Šibenku u Partizanu, nekad u maloj dvorani a ponekad na vanjskom terenu smještenom u dvorištu dvorane do kojeg se praktički moglo doći kroz prozor dvorane ili u  maloj školskoj sportskoj dvorani  uz veliku kultnu dvoranu na Baldekinu.