Sportski urednik Zadarskog lista Siniša Klarica: 'Dosadne utakmice ne gleda nitko.'

Manje od 370 posjetitelja gledalo je uvertiru Kupa Krešimira Ćosića u Zadru, utakmice Zagreb –Cedevita i Šibenik – Zabok. Više gledatelja okupe utakmice Zadra 1952 u regionalnoj vaterpolskoj Triglav A2 ligi na susjednom plivalištu iako auditorij čini samo uža rodbina mladih zadarskih vaterpolista. Taj podatak najbolje govori koliko je veliko zanimanje hrvatske javnosti za košarkom. Sport u kojem je Hrvatska toliko toga dala svijetu još živi u nekakvoj fantastici, hineći da igdje, osim u Zadru, ovaj sport nešto znači. Predsjednik HKS-a Stojko Vranković je rekao kako treba vratiti zanimanje za košarku. No bez medija će mu to ići vrlo teško. Podsjetio bi ga da se davnih 50-tih godina prošlog stoljeća, košarka na prostorima tzv. »regiona« tretirala kao feministički sport. Dolaskom televizije, sportski seksizam je nestao. Stvar se promijenila jer ne postoje muški ili ženski sportovi, poglavito ne kad se gleda košarka. Do tad u popularnosti nezamjenjiv nogomet, s TV ekrana je malo – pomalo skidala brza, atraktivna, igra u kojoj mjesta nisu imali sportski mutanti. Igra prepuna zanimljivih kombinacija, dramatike u kojoj se rezultat mijenja iz sekunde u sekundu, osvojila ovdašnje paralele, promičući pamet, a ne puku i sirovu snagu u sportu. Brza, ali i nemilosrdna televizija je to odmah shvatila pa je košarka je postala sport u kojem su nekadašnji amateri na kojima su susjedi nabijali razliku, postali europski, svjetski i olimpijski prvaci, sportske veličine koje su proslavile zemlju i male gradove iz kojih su nicali.

E, onda su se u košarku uvukli neki »mali« ljudi misleći da su veći od sporta kojeg vode. Posljedica je sukob koji ne jenjava do danas. Nije to sukob medija i košarke, već novca i esencije sportske filozofije.

Istina je i da se u moru apologetskog prikazanja ovog sporta, jedva može naći odmjerena kritika ili recenzija značaja ovog sporta u kojem je fizika postala značajniji faktor od vica. Sporta u kojem su statistika i matematika umjesto ljepote, glavni pokazatelji je li netko dobar ili nije.

U tako naglašenoj medijskoj prezentaciji, zanimljivije je izvješće Agrokorovih revizora, nego pojedinih izvjestitelja specijaliziranih za košarku. Na drugoj strani postoje i hejteri kojima je kako kažu, košarka dosadnija od hrvatskog filma pa košarku pretvaraju u društvenu kloaku.

Rezultat je stvarnost u kojoj je jedan od najljepših momčadskih sportova, izgubio bitku s novcem, ali prije svega sa zdravim razumom. Košarci su ostale samo natruhe ljubavi onih koji ludo vole ovaj sport. Kad se tome dodaju nova vremena, nove zabave i veselja, jasno je gdje je hrvatska košarka .

Uz sve to netko je mislio da su Dinaridi neiscrpni rudnik visokih, napose visoko inteligentnih sportaša čiji je artizam obrnuto proporcionalan općem siromaštvu ovog područja. Takve je samo trebalo presaditi u košarku i eto trofeja. Stoga je čudno kako bivši klarinetist iz Drniške gradske glazbe izgleda kao da se boji javno uprijeti prstom i reći da mu reprezentaciju sabotiraju, a klubovi ne proizvode dovoljnu količinu mladih igrača niti za auto reprodukciju. Boji se reći da mu kolo vode pseudo menageri diktirajući mu tempo i minutažu u njegovoj vlastitoj kući.

I onda, u tom arboretumu proturječja, vijest je da se Kup vratio u Zadar. Točnije, u grad koji od 27 milijuna kuna za sport, 11,5 milijuna troši, ali ne na svu košarku, nego samo na KK Zadar. Pa se na to cijepe priče s šankova ako Zadar ne bude u pobjednik Kupa, nema ni podrške reprezentaciji u kvalifikacijama.

Sudeći po onoj uvertiri s početka teksta, dosadne utakmice ne gleda nitko. Paradoks je pa opet da je u cijelom tom kolopletu vijesti ne čudi ona izgladnjelog trenera Zagreba Nikole Garme kojeg zaštitari nisu pustili u dvoranu s limenkom energetskog pića ivrećicom čipsa. Navodno su to osnovne »sirovine« za izradu Semtexa, omiljenog eksploziva terorista. Taj prije svega bizaran pa onda tek smiješan događaj, postaje zanimljiviji od sportske kataklizme istog tog Zagreba protiv Cedevite. Zdrav razum se pita kako će netko držati do vrijednosti sportske predstave kad na finalnom kup natjecanju mogu sudjelovati momčadi koje su sposobne »inkasirati« minus 50 razlike i veselo na presici reći da i oni igraju košarku. I onda kad mediji žele inicirati poštenu raspravu o tome, iz košarke poručuju kako je sve drugo važnije od toga kako učiniti košarku ponovno zanimljivom.