Kolumne
Pred nama nije borba za naslov prvaka ili ostanak u ligi, pred nama je borba za opstanak košarke

Pred nama nije borba za naslov prvaka ili ostanak u ligi, pred nama je borba za opstanak košarke

Autor: Branko Tabak Photo: Basketball.hr (Šime Zelić)

Kada već krećemo ispočetka, okrenimo se Prkačinima, Nakićima, Ivišićima, Bralama…

Hrvatski košarkaški savez je donio odluku - poništena su sva natjecanja za sezonu 2019/20, nema prvaka, nema plasmana.

Ovakva odluka naišla je na oštre reakcije pojedinih klubova, posebice visokorangiranih iz nižerazrednih natjecanja. Razumljivo, jer zaustavljeni su u svom napredovanju prema višem razredu hrvatske košarke. Zaustavljeni su i Zadar, Cibona i Split na putu prema trofeju pa burnih reakcija nije bilo. Zaustavljen je i život kakvog smo do jučer uzimali zdravo za gotovo. I baš zbog toga HKS nije imao veliki manevarski prostor. Mogli su još jedino stanje na ljestvicama u trenutku prekida proglasiti konačnim, Zadru dati titulu, Hermes uputiti prema Prvoj ligi, a Jazine ubaciti u HT Premijer ligu. 

Kažete da su mogli i čekati? Što ili koga? 

Više se nije moglo čekati. Situacija s koronavirusom se iz dana u dan komplicira. Ne nazire se dan kada će se stvari normalizirati, a u međuvremenu se momčadi rasipaju, klubovi daju otkaze zaposlenicima, burza rada je prepuna ljudi koji su dobili otkaze, slabi kupovna moć građana, novac se ne vrti, sponzori odustaju od ulaganja u sport i bore se za preživljavanje kao i sama košarka. 

Odluka HKS-a je donesena u pravom trenutku i poštivala je prioritete. U prvom redu to je briga za zdravlje igrača, sudaca, delegata, zapisničara… Nadalje, ovakav rasplet omogućio je klubovima da smanje troškove koji su se gomilali dok je 'sve visilo u zraku'. U konačnici ostavljeno je dovoljno vremena da se krene u planiranje i organiziranje nove sezone u koju svi imaju priliku ući s istih pozicija s kojih su ušli i ovu. Tko je dočeka na nogama. 

U spomenutim planovima valja snimiti stanje u svim klubovima i uzeti u obzir situaciju u cijeloj državi (i šire) te razmotriti sve mogućnosti koje su na raspolaganju ne bi li se natjecanje održalo. Čak i da korona bude prošlost, upitno je koliko će klubova biti spremno za novi početak. 

Kako u ovom trenutku nije postojala pravna osnova prema kojoj bi Savez (u sred sezone) mogao mijenjati propozicije natjecanja, pa primjerice napraviti kompromis i Zadru dati titulu, Hermesu spasiti glavu, a Jazine i Bosco uvrstiti u Premijer ligu dekretom o proširenu lige, tako je krovna organizacija hrvatske košarke zatražila da se u članak 61. Zakona o sportu ugradi dodatni stavak 'koji bi omogućio da se u slučaju više sile (pandemije, potresa i slično) promjene u sustavu natjecanja primjenjuju čak i u tekućoj sezoni, a jednako tako da je u tom slučaju za promjenu sustava natjecanja nadležan jedino sportski savez pojedinog sporta'. 

Možda se to danas ne čini svima tako, no Boscu i Jazinama će, baš kao i Hermes Analitici, biti posve svejedno hoće li listopad (budimo optimistični i recimo da će se stvari do tada donekle normalizirati) krenuti kao prvoligaši ili premijerligaši.

Koronavirus i njegove posljedice na gospodarstvo utjecat će na sve klubove i njihove ambicije. Tko 'doživi' listopad bit će pobjednik. Zato je na Savezu da već sada razmišlja o načinima smanjivanja troškova klubova koji uspiju održati glavu iznad vode. Više nije pitanje lige 14 ili 12, nego koliko klubova će biti spremno i s kakvom vojskom za nove bitke. Za podsjetnik, prvo Prvenstvo Hrvatske ratne 1992. godine brojalo je svega šest članova. 

Turnirski sustav natjecanja ili regionalna podjela natjecanja na kontinentalni i primorski dio s kasnijim udruživanjem najboljih bitno bi smanjila troškove klubova. Valja razmisliti i o drugim rasterećenjima, no i klubovi moraju razmišljati što sami mogu učiniti ne bi li se izdignuli iznad ove situacije. Nije ovo priča o Hermes Analitici koja je 'prošla lišo' i Jazinama koje su uskraćene za let u viši rang natjecanja. Ovo je priča o preživljavanju. 

Upravo u toj činjenici valja vidjeti priliku za restiranje, odricanje od nerealnih i politički motiviranih ambicija. Prilika je ovo da se Zadar okrene Zadranima, Split Splićanima, Šibenik Šibenčanima i da se ključne uloge u vođenju klubova daju u ruke stručnjacima s iskustvom, voljom i kompetencijom.

Nije stvar u tome je li Akoš Keller promašaj, a Preston Knowles uspjeh vladajuće klupske garniture Zadra. Nisu to ni naslagani trofeji Cibone. Uspjehe valja vrednovati prema novim Komazecima, Popovićima, Petrovićima, Kukočima, Rađama…

Pred nama nije bitka za plasman u Prvu ligu ili naslov prvaka Hrvatske! Pred nama je bitka za košarku, svaki klub, svaku utakmicu, svakog igrača, svako radno mjesto…Kada već krećemo ispočetka, okrenimo se Prkačinima, Nakićima, Ivišićima, Bralama…

Ne kukajmo previše za onim što nam je koronavirus odnio na sportskom polju. Pobijedimo ga resetiranjem, postavljanjem realnih ciljeva i zahvalnošću da imamo priliku živjeti za košarku i od nje.

I sami smo na ovom portalu nekoliko puta ovosezonske sastave Zadra i Cibone proglasili najlošijima ikad. Nismo bili zahvalni na onome što imamo. Kako stvari stoje sljedeće sezone ovi će sastavi u odnosu na ono što nam se sprema biti kao Chicago Bullsi iz najboljih vremena. 

Zato ovoga puta budimo zahvalni kada krenu treninzi, pa utakmice... A tek kada dočekamo trenutak povratka u dvoranu i glasnog bodrenja igrača na parketu!!! Možda će biti manje kvalitetni i bitno neiskusniji, možda neće polučiti rezultat koji baca u trans navijačke mase, ali će baš ti igrači vratiti košaku u naše živote. A to je ono što nam u ovom trenutku nedostaje!