Postoje knjige o Kreši i o Pinu...

Postoje knjige o Kreši i o Pinu, ali bi o mnogima spomenutima u ovom feljtonu što su započeli zadarsku košarkašku bajku koja još uvijek traje i ispisuje sve nove i nove stranice, trebalo napisati knjigu. No to vjerojatno nitko neće napraviti. Razmišljajući tko bi u ime svih na sve njih dostojno zaokružio spomen, sjetili smo se svoga profesora Leonarda Bajla, koji je „svijetlio“, a “šampionskim“ sastavima bio kondicijski trener te jedan od utemeljitelja Škole košarke za koju je u svomu dijelu napisao i program rada. „U duši sportaš bez granica“, „pun optimizma, volje i zanosa“, „istaknuti sportski stručnjak i pedagog“ čije ime znači hrabar, smion kao lav.

Marcelić, Mišulić, Zdrilić, Bajlo, Maštruko, Perović i Artić 1968.

„Ono što je Zadar doživio 17. veljače 1986. godine ovo pokoljenje ne pamti. Nekoliko tisuća građana različitih životnih pogleda i svjetonazora i različitih zanimanja: svećenika, redovnica, profesora, liječnika, sportaša, službenika, radnika, okupilo se tog ponedjeljka na gradskom groblju da odaju poštovanje, priznanje i zahvalnost nezaboravnom profesoru tjelesnog odgoja Leonardu, ili kako smo ga odmila zvali Nardiju.

Bajlo je tog popodneva mrtav u svom lijesu postigao ono što mu je vjerničko srce uvijek žudilo: da vidi sve ljude okupljene u jednoj obitelji, u kojoj se ruše sve pregrade, brišu sve razlike i zaboravljaju sve isključivosti. Ovaj sprovod potvrdio je iskustvenu činjenicu kako je čovjekova dobrota najsnažnija i najsigurnija sveza kojom se ljudi povezuju i ujedinjuju. Vjerujem da je pokojni Nardi baš tom svojom iskrenom i nenamještenom vrlinom podigao u dušama svojih mnogobrojnih sugrađana najljepši i najtrajniji spomenik što ga smrtan čovjek može podići“. 

(Žarko Brzić u Veritasu 14/ 1986.)

 Nardi Bajlo i Pero Anić

Nardi govori pred smrt, dok je bio u bolnici

Svaku večer molim. Najbolje se osjećam uvečer. Tad mi se čini da sam s prijateljima. Krunicu molim… Svaku Zdravomariju namijenim za određenu osobu, za pojedinog prijatelja… Gledam ih pred sobom: Bože daj ono što je toj osobi najvažnije. Ne ono što ja želim, kao da bih molio: Bože, daj mu cipele broj 39, a on ima nogu 40. Žuljat će ga. Prema tome, daj mu, Bože, ono što mu odgovara. Krunica mi je često „mala“ pa moram još nadodati zrnca, jer imam puno prijatelja… Bože, tvoja milost neka bude sa mnom i sa svima koji su mi dragi, pa nabrajam sve moje drage, od žene, djece, punice, i sve redom. Počnem od moje ulice, od početka do kraja… Sve u viziji gledam. Zahvaljujući takvoj molitvi ne osjećam nostalgiju, ni želju otići kući… Sve svoje drage gledam svaki dan.

Tu je profesor Bajlo talio Zadar