Danas, 24 godine kasnije, Dražen Petrović je kreirao sliku o Draženu u svakom od nas.

Tko zna bih li danas radio ovo što radim da u ljeto 1989. godine Zagreb nije bio domaćin Eurobasketu. Mi klinci iz zagrebačkih klubova - ne sjećam se više, jesmo li se morali prijaviti ili ne - bili smo volonteri. Mene je dopao press centar koji je bio u dvorani 3 Doma sportova, a zadatak mi je bio dijeliti statistiku po tribinama Ledene. I bio sam blizu. Blizu svega. Blizu najvećih. Bio sam tih osamdesetih na tribinama Ledene, ali gore, pod svodom dvorane, na galeriji, gdje sam se podizao na prste ne bih li vidio one uzastopne trice Limogesu, dodavanje iza leđa po kroz noge, euforiju kakvu ovaj grad nije nikada imao priliku doživjeti. Kažu niti prije, a znam pouzdano niti kasnije.

Te 1989., neću to zaboraviti, stajao sam uz rub novinarske tribine, s nešto statistika pod pazuhom, a Dražen je napuštao teren. Mislim da je tada sredio Francuze, kao što je koju godinu ranije uništio Limoges. Pružio sam dlan, a on me udario po njemu. Ostao je znoj na mojoj ruci. Nekako kad dođu ovi dani, sjetim se, tko zna zašto, prvo tog detalja. I kako se tada jedan klinac s nepunih 17 nepovratno zaljubio. U košarku, novinarstvo, sasvim svejedno, jer bilo je to uvijek negdje pomješano.
Sjetim se prvo toga kad dođu ovi dani obljetnica.

Sjećam se i jutra, bio je 8. lipanj. Oni mlađi danas će teško shvatiti da iako je Dražen Petrović poginuo 7. lipnja popodne, na njemačkoj autocesti, sve se saznalo tek iduće jutro. Glas na radiju bio je sumoran, težak, a vijest je bila još gora. Sentiši su curili tih dana. I puno, puno suza. Danas, 24 godine kasnije, Dražen Petrović  je kreirao sliku o Draženu u svakom od nas. Svatko od nas ima nekog svog Dražena i ono što njemu osobno znači ostavština tog superigrača, superheroja prije superheroja. Koji se vremenom pretvorio u ideal.

Zašto je bio toliko poseban? Hrvatska je u svojoj povijesti imala cijelu nisku velikih sportaša, ali Dražen je tu na nekom uzvišenom mjestu. Mi koji smo imali privilegij gledati, živjeti u njegovom realnom vremenu, imamo svoj film i sjećanja. Oni mlađi su slušali priče, čitali, kopali po nekom mutnom you-tube zapisu, gledali dokumentarce. I naučili živjeti s legendom. S mitom. Najveća ostavština Dražena Petrovića jest njegov značaj i u današnjim mladim generacijama, a mene uvijek nekako štrecne kad čujem da neki klinac, neki sportaš koji se ne nije niti rodio kad Dražen već nije bio među nama, upravo njega smatra svojim sportskim uzorom.

Kad se danas povede priča o Petroviću, netko će spomenuti nebrojene sate treniranja, netko šutove koji su parali mrežicu unedogled, netko borbe s početnim omalovažavanjem u NBA ligi, netko put s Hrvatskom do finala Igara, netko priče u kojima je u svlačionici vrlo kratko i jezgrovito znao objasnio tko je tu šef, vođa, lider, tko je prvi i posljednji. Svatko će uzeti onaj fragment tog savršenstva i ostalo će postati nevažno, on više neće biti taj čovjek od krvi i mesa, taj virtuoz sa smiješkom koji je nemilice trpao. Postati će ideal. Ono što je danas. I što god dotaknete u njegovoj biografiji, bit će baš tako, savršeno.

Možda i zbog toga, ja se prvo sjetim onog Draženovog znoja na mojoj ruci. Nakon pobjede, jedne od pobjede, nakon tog ludila kojim smo svi bili zaraženi. Svi mi koji smo tada skidali Dražena, gurali loptu kroz noge, pa iza leđa, svi mi koji smo sanjali da će se jednom dogoditi nekoliko uzastopnih napada u kojima ćemo pogađati trice. Svi mi koji smo sanjali biti barem djelić Njega. Jer On je bio bolji od svih nas. Bio je ono što svi mi nismo mogli biti i zato smo mu se divili. Živio je kratko, dovoljno kratko da bi ostao zauvijek mlad.

I pretvorio se u pokret. Ne samo košarkaški, ne samo sportski, pretvorio se u neki nedostižni zaštitni znak svih nas.
Postao je Dražen. A što je Dražen, nemoguće je objasniti. A u isto vrijeme i nije. Jer svatko od nas danas jako dobro zna što je Dražen. Za tebe, za mene, za njega. Za sve nas. Ne volim godišnjice, niti obljetnice. Posebno ne ove kad se broje godine od onog trenutka kad je nastala praznina. Ne volim taj 7. lipnja, ne volim niti 8. lipnja, jer sam tada saznao.

Moj Dražen je svugdje okolo. Ne samo tih dana. Tu je kako bi me podsjetio na cijelo nesavršenstvo u kojemu živim. I kojega žive svi obični ljudi. Svi mi smrtnici.