Veliki intervju

Hrvatska košarkaška reprezentacija krajem ovog mjeseca nastavlja s kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2027. godine u Kataru. Izabranike Tomislava Mijatovića krajem kolovoza očekuju dvije važne utakmice, prvo 27. kolovoza u Zadru protiv Latvije, a tri dana poslije u gostima protiv Nizozemske.

Uoči nastavka kvalifikacija razgovarali smo s 32-godišnjim Dominikom Mavrom, kojem će dvoboj s Latvijom biti posebno emotivan. Zadranin će pred svojom publikom – u dvorani koja nosi ime po velikanu Krešimiru Ćosiću - ponovno zaigrati u reprezentativnom dresu, i to nakon sezone u španjolskom Breoganu koju opisuje kao najbolju u dosadašnjoj karijeri.

Mavra se u razgovoru osvrnuo na svoju igračku karijeru, od juniorskih dana i klupskog naslova prvaka Europe s KK Zagrebom, preko Cibone, Zadra i Splita, pa sve do Španjolske, gdje je u Breoganu iz Luga pod vodstvom iskusnog Luisa Casimira pronašao kontinuitet i odigrao, kako kaže, najbolju sezonu u karijeri. Govorio je i o odnosu prema košarci, atmosferi u reprezentaciji te posebnom osjećaju koji će imati kada Hrvatska istrči pred punim tribinama u njegovom rodnom Zadru.

Foto: Zvonko Kucelin/KK Zadar 

Jedna od velikih Mavrinih želja je i plasman na Svjetsko prvenstvo 2027. godine, a nakon toga i pokušaj odlaska na Olimpijske igre u Los Angeles 2028. godine.

Dominik, koliko ti je prošla sezona u Breoganu, u najjačoj ligi u Europi, bila važna kada se sjetiš koliko si imao uspona i padova u karijeri, a danas si vrlo važan igrač u hrvatskoj reprezentaciji?

"Iskreno ne mislim da mi je bila važna na način da je to bio dokaz meni koliko ja vrijedim, nego jednostavno, otkada sam došao u španjolsku ACB ligu prvi put u karijeri igram baš iz gušta. Gušt mi je biti na terenu, gušt mi je sve što se događa oko terena, u smislu organizacije same lige, punih dvorana, načina na koji se igra sama košarka, dakle brzo, atraktivno, tranzicijski, s puno posjeda. Ukratko, radim ono u čemu uživam tako da je to stvarno jedan za mene lijep period života. Kad pogledam unazad mislim da sam u životu radio da dođem do toga da napokon mogu uživati u košarci. Jer način na koji smo mi odgajani na Balkanu je kompletno drugačijih principa i mislim da se tu može puno učiti od Španjolaca, koji su spojili sportski žar i želju za natjecanjem s jednom opuštenošću i s idejom da košarka nije pitanje života i smrti. Iz tog mentaliteta smatram da igrač može postati najbolja verzija sebe.”

Kao junior bio si prvak Europe s KK Zagrebom, uz Šarića i Hezonju. Jesi li na tada kao tinejdžer, kad si tek bio početku seniorske karijere, zamišljao ovako težak put do uspjeha i što bi promijenio da možeš?

"Realno, svi kao djeca zamišljaju da će sve ići savršeno i glatko i, naravno da ciljaš na najveće moguće stvari. Međutim, mislim da te neke životne prepreke trebaju dovesti do toga da napreduješ sam sa sobom, da napreduješ mentalno, da neke stvari počneš shvaćati na drugačiji način i zapravo, iz današnje perspektive, svi padovi su mi donijeli neku lekciju u životu.

Naravno, kao mlađi gledaš ih na negativan način, a danas ih gledam potpuno suprotno, tako da baš ništa ne bih mijenjao u svom životu.

Konkretno, da je sve išlo glatko na sportskom planu možda nikad ne bih upoznao svoju ženu, ostvario neka prijateljstva ili imao priliku provesti zadnjih nekoliko godina sa svojom bakom koja je preminula 2022., koji su mi puno značili. Vrlo je diskutabilno što je uspjeh u životu.”

Foto: Zvonko Kucelin/KK Zadar

Igrao si u tri najveća hrvatska kluba; s Cibonom si uzeo regionalnu ABA ligu, sa Zadrom dva Kupa i prvenstvo te si usput bio i dvostruki MVP (najkorisniji igrač završnica), a u Splitu si se igrački afirmirao i sazrio. Gdje ti je bilo najljepše?

„Što se tiče odlaska u Cibonu, to je bilo nešto što je meni bilo nezamislivo iz onog dječjeg, neiskvarenog pogleda na košarku. Poznato je to veliko rivalstvo između Zadra i Cibone, posebno tih godina. To je nešto što nikad nisam zamišljao da mi se može dogoditi i nije bila laka odluka.

Međutim, bio je to možda i najteži period moje karijere. Donosim u nizu sve loše odluke, u tom momentu ja sam bio bez kluba do 12. mjeseca. Igram za Jazine, Zadar me ne želi i u susret mi izlaze Rimac i Golemac, tada mladi treneri u Ciboni koji me žele u momčadi. Dolazim tamo i u prvoj sezoni se osvaja ABA ligu. Međutim, ono što je bilo puno bitnije za nas mlade igrače, a na tome sam im i danas jako zahvalan, jest način na koji su Riki i Golemi radili s nama mlađima. Gomila, gomila individualnog rada. Tako da su meni i ostalim mladim igračima te dvije godine s njima jako pomogle u karijeri i još jednom im puno hvala na tome.

Dolazak u Zadar za mene je došao baš kasno, jer odlazim iz Zadra sa 16 godina, a vraćam se s 25, dakle skoro deset godina kasnije. Dobro se sjećam svoje treme prije prve utakmice, kao da nikad prije nisam igrao košarku. U tri godine osvojili smo tri trofeja uz naglasak kako su sva tri došla u prve dvije godine. Treća godina nije bila dobra. Vidim tu i svoj dio odgovornosti. Prvi dio sezone nisam bio na pravom nivou jer sam ljeto proveo u rehabilitaciji zbog ozljede koljena koju sam vukao na kraju prošle sezone. U sezonu sam ušao fizički nespreman i onda je teško vraćati formu kroz utakmice. Također smo imali jednu otegotnu okolnost, a to je da je tada bila problematična situacija u klubu jer je trajala politička borba za vlast u gradu, a to se prelijevalo na klub. Tada smo imali situaciju da su kasnile po tri plaće, a do nas ili nisu dolazile informacije ili su dolazile dezinformacije. Krivica se pokušavala prebaciti na igrače i na mene kao kapetana. To je za mene bio period koji te umori i obezvrijedi u svakom pogledu i postaje mi jasno da dolazi vrijeme za kraj. Na kraju ostaje žal što smo ostali jednu loptu kratki u majstorici protiv, pokazati će vrijeme, sjajne Cibone. I radi toga sam sretan jer smo unatoč svemu izvukli najbolje što smo imali u sebi.

Ali ponavljam, zahvalan sam na momentima kao kad ti provali 5-6 tisuća ljudi u dvoranu usred Covida na majstoricu finala. Duh Jazina nam je kao zadarskoj djeci dao prvu strast, tek kasnije su dolazile druge želje prema osvajanju nečeg većeg ili igranju za veće klubove ili reprezentaciju.

To ljeto, nakon što sam napustio Zadar, kontaktirao me Suba (Srđan Subotić) i na prvu nismo bili blizu dogovora. Međutim, što je vrijeme više prolazilo, on me uvjerio da zna što radi, što želi od mene i da bi to mogla biti dobra priča. Na kraju je bila fantastična sezona, baš mi je bio gušt igrati, surađivati s njim, igrati s ostalim našim momcima. Dobra ekipa smo bili, i na terenu i izvan terena. Imao si Tonka, Roka i Juku koji su puno značili za svlačionicu.

Sezona je bila super, s obzirom na budžet koji je bio upola manji nego današnji budžeti Splita i Zadra. Na kraju smo kleknuli u finalu od Zadra s 3:0, što je malo pokvarilo okus. Međutim, Zadar je tad bio u dobrom momentu, bili su vrlo kvalitetni na čelu s Lukom Božićem i ostalim novim igračima koji su godinama kasnije ostali. Jednostavno, u krivom momentu smo naletjeli na njih, izgubili smo pred punim tribinama na Gripama i onda je teško vratiti se u Zadar i igrati pred punom dvoranom. To je sport. Eto, to je neki sažetak, ukratko, ali moram pohvaliti i sve ljude dolje u klubu i oko kluba. Baš su me lijepo prihvatili i baš mi je dobro bilo dolje."

Foto: FIBA 

U Breogan te kao važno pojačanje doveo Veljko Mršić, a nakon svega jednog treninga iznenađujuće je dobio otkaz. Kako si se tada osjećao?

„Da, u Breogan me doveo Veljko i nakon jednog treninga dobio je otkaz! To vjerojatno nikad nitko nije doživio u košarci, jedna nadrealna situacija i ne znam uopće što pametno reći na to, osim zahvaliti Veljku što me doveo tamo, što se odlučio za mene."

Kod novog trenera Luisa Casimira, koji iza sebe ima ogromno iskustvo, proigrao si i izborio se za svoje mjesto. Je li ti prošla sezona igrački bila najbolja u karijeri?

"Nakon Veljka dolazi Casimiro, a ja tada uopće ne znam kakva je moja sudbina, jer on me nije doveo, tako da tu nisam znao na čemu sam. Međutim, on je pokazao jednu fantastičnu vrlinu u tom momentu, a to je da je došao bez predrasuda i pustio me da igram. Stvari su se samo posložile i eto uskoro krećemo u našu treću godinu da surađujemo i moram reći da mi je on jedan od najdražih trenera u životu. Baš je uživanje igrati za njega, iz jednostavnog razloga što ti daje priliku da slobodno igraš i da koristiš svoje jače strane, nikad te ne koči, a opet s druge strane posjeduje prirodni autoritet. Dođi spreman na svaki trening i utakmicu i to je sve što se traži od tebe.

Prošla sezona mi je zaista bila najbolja u karijeri i mislim da sam sazrio. Pokušavam svake godine, i tijekom sezone, a pogotovo ljeti, uložiti dodatno u sebe i probati dograditi neki element, fizičke ili košarkaške prirode. I pokazuje mi se s godinama da se isplati na taj način gledati na košarku i ulagati u sebe. A prošle sezone sve se dobro posložilo. Igrali smo fantastično kao ekipa, bili gotovo na rubu play-offa, što je za naš budžet u španjolskim okvirima veliki uspjeh.

Individualno sam također zadovoljan i mislim da je bilo jako dobro. U principu smo se opet jako brzo dogovorili za produženje suradnje, jer poštujem ja njih, ali i oni pokazuju da poštuju mene, tako da je izbor bio jednostavan."

Uskoro se u tvom rodnom Zadru igra možda i ključna utakmica protiv Latvije u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Kakva su očekivanja i hoće li za tebe utakmica biti emotivna?

"Što se tiče utakmice s Latvijom očekivanja stvara javnost, ali to su samo očekivanja… Glupo je sada pričati nešto u stilu 'moramo dobiti, moramo ono ili ovo'. Ne moramo ništa, ali pokušavamo u svakoj od ovih sljedećih šest utakmica biti najbolji što možemo i onda će te rezultat ispratiti. Dobro je što se igra u Zadru, dobro je što će biti puna dvorana i odlična atmosfera i ako to dovede do toga da se jedno dijete upiše u košarku već smo puno napravili. Idemo svi skupa gledati na to kao jedan lijep dan za našu košarku i onda će nas drugo ispratiti."

Osjeća li se pozitivna atmosfera u reprezentaciji otkako se tandem Tomislav Mijatović kao izbornik i Kruno Simon kao sportski direktor na tim mjestima?

"Atmosfera je dobra, a Tomica je netko tko je super osoba i onda to olakšava svim igračima sam dolazak na pripreme te suradnju, na terenu i izvan terena. U HKS-u ljudi brinu oko svih mogućih stvari i sve su tamo odlični momci, tako da stvarno je atmosfera dobra."

Za kraj nas zanima koliko bi tebi osobno značilo da s Hrvatskom izboriš nastup na Svjetskom prvenstvu koje se sljedeće godine igra u Kataru. Naravno, ako u tome uspijete pokušat će te svi zajedno izboriti i nastup na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 2028.?

"Što se tiče Svjetskog prvenstva i Olimpijskih igara, naravno da bi mi puno značilo. Mislim da je svakom sportašu cilj igrati na Svjetskom prvenstvu, a pogotovo na Olimpijskim igrama, tako da bi to bilo stvarno predivno, ići sa svojim ljudima tamo i predstavljati svoju domovinu. Mislim da bi to bio jedan vrhunac karijere."