Damir Kršić: Više treba cijeniti ljude koji rade s mlađim kategorijama.

Zadranin Damir Kršić već četvrt stoljeća uspješno radi s mlađim kategorijama zagrebačkih klubova. Danas je na mjestu trenera U12 selekcije KK Bosco, a njegovi trenerski počeci vezani su za dolazak u Zagreb na studij Kineziologije.

- Odrastajući u Zadru, pa onda još i na Relji (5 minuta od Jazina), košarka je bila neizbježni dio mog života. Kroz redovito gledanje utakmica, kroz treniranje u mlađim kategorijama Zadra i Sonik Puntamike, kroz haklanje ostala je trajno u meni. Sa trenerskom praksom krenuo sam već na drugoj godini studija, i to u Školi košarke Vučići u kojoj sam bio praktički od njihovih prvih dana, koja je tada bila u velikoj ekspanziji. Šime Kumanović kao njen voditelj i bivši student imao dobru komunikaciju s fakultetom, te je kao trenere primarno tražio studente Kineziološkoga. Ako se dobro sjećam info sam dobio od Tomislava Golemca. Radeći kao trener Vučića bio sam zadužen za OŠ Ivan Gundulić, gdje zanimljivo danas idu moja djeca u školu, te sam vodio selekciju 1988.godište gdje je prvo ime bio Željko Šakić. Po broju djece i organizaciji Vučići su tada bili broj jedan u Hrvatskoj s preko 40 osnovnih škola u kojima smo radili. Osim samog treninga, škola je bila dobro organizirana tako da smo radili još puno drugih aktivnosti vezanih uz, kaointernih turnira i lige, all star tekmi, prezentacije malih košarkaša na seniorskim tekmama i sl. Sve te aktivnosti su pomagale da još više tada populariziramo Vučiće ali i košarku u cjelini. Mislim da bi danas još više trebali raditi na tome s obzirom da nam je popularnost košarke u padu, - ističe Kršić na početku razgovora

Zanimljivo da je upravo on bio predvodnik dolaska niza mladih trenera koji su upravo svoje prve trenerske korake napravili u Vučićima.

- Imao sam priliku, u dogovoru sa Šimom, dovesti u klub i Tonćija Mašinu te Darija Gjergju i tako okupiti „dobru trenersku ekipu“. Nedugo zatim, preko nas su kasnije došli i Kruno Krajnović, Dražen Orešković i drugi. Zahvalan sam da sam dobio priliku raditi u tako velikoj školi košarke, u njenoj organizaciji, tako da sam iskusio i naučio sve o poslu koji nosi takva škola.

Nakon pet godina rada u Vučićima njegova nova košarkaška priča nastavljena je Akademiji Aco Petrović, gdje je odlaskom Luke Bijelića dvije godine bio njenim voditeljem. Igrački kadar činio je među ostalim i Marko Petrović, današnji igrač Gorice. Na poziv Silvija Jenkača dvije sezone je vodio kadete Zrinjevca, a u dva navrata je bio angažiran u Dubravi gdje se rezultatski najviše afirmirao.

- Dva puta sam dolazio u Dubravu i to je definitivno klub koji je ostavio najviše traga u mom srcu i emocijama. Prvi angažman bio je da vodim kadete i juniore (85 – 89 godište) te sam na popisu imao 38 igrača. Bio je to pravi izazov, na jednom terminu organizirati sve te dečke, a da ne pati intenzitet. Iz tog poduhvata proizašao je uspjeh kadetske selekcije 1987/88 godište koja je osvojila treće mjesto na PH. Bila je to prva medalja Dubrave u neovisnoj Hrvatskoj, a od te generacije igrača juniora i kadeta svakako treba izdvojiti Igora Marića, Ivana Gogića, Ivana Cvjetkovića, Stipu Čačića, Mislava i Božu Jukića, te naravno Karla Vragovića kojeg sam kao dvije godine mlađeg gurnuo u kadete ali da igra i da ima zapaženu ulogu u toj momčadi.

BRONCA S KADETIMA DUBRAVE 2003.GODINE

Drugi povratak u Dubravu stigao je u jesen 2006.godine.

- Na poziv gosp. Oršanića odlučio sam se prihvatiti vođenja pretkadetske momčadi (93/94 godište). Ekipa s kojom su ranije radili Mario Mikulčić i Mladen Cetinja bila je dobro utrenirana i praćena od strane kluba ali i roditelja, i bilo mi je pravi užitak raditi s tim momcima. U tri sezone koliko smo se „družili“ ostvarili smo i izvrsne rezultate (mlađe kadetski prvaci RH dvije sezone zaredom). Ostaje žal za trećom sezonom, gdje smo iz uloge favorita na final fouru, pukli i ostali bez medalje. Drago mi je da su dečki to kasnije, kao juniori, sa trenerom Nikolom Piacunom na klupi sve ispravili i osvojili juniorski naslov. Ta generacija Dubrave koju su predvodili S. Čubrić, M. Brzoja, M. Buovac, D. Samac, M. Oršanić, Bešlić i ostali najbolja klupska generacija o neovisnoj Hrvatskoj. Ti momci su morali dobiti veću priliku u seniorskoj ekipi i ostaviti većeg traga igrajući za seniore Dubrave. U sezoni gdje je generacija 1994. osvojila ml.kadetsko prvenstvo mi je jedna od najdražih jer je to ona priča kad nisi favorit. Mnogi nas nisu vidjeli na tronu pored D.Petrovića, kojeg je predvodio Dario Šarić, Fenixa, Zadra, pa je time uspjeh slađi. S tom selekcijom bio sam i na iznimno jakom međunarodnom turniru u Moskvi, koji je bio veliko iskustvo tim igračima i meni. Ekipi smo pridodali i mlađe klupske igrače, 1996.god. Bešlić, Rebić i Šarić koji su također skupljali dragocjeno igračko iskustvo i to po posebnim pravilima da svaki igrač mora igrati minimalno deset minuta.

S PRETKADETIMA DUBRAVE U14 PRVAK 2007.GODINE

PRVAK I 2008 S PRETKADETIMA DUBRAVE

Nakon odlaska iz Dubrave imao je period rada u i ŠK Cedevita gdje je radio na istočnom dijelu grada u Pešći Cedeviti.

- Prihvatio sam rad u školi košarke iako sam prije toga radio s kadetima i juniorima. Nije mi bilo ispod časti, ali sam iskreno nakon određenog perioda rada očekivao neki trenerski napredak koji se nije dogodio pa sam se zahvalio na suradnji. Slijedeći trenerski izazov pronašao sam školi košarke Zagreb koju je vodio profesor Krešimir Bilić.

Sedam godina je radio u spomenutoj školi košarke, a posljednju sezonu i pol isti posao nastavio je i u Boscu.

- Jedna od školi košarke koja je bila izvrsno organizirana zahvaljujući spomenutom profesoru Biliću. Baza rada te škole nije bila velika kao Vučića ili Cedevite, ali su rezultati bili prisutni i dokaz da se može raditi dobar posao ako je škola ustrojena na pravi način gdje su treneri znali što se radi sa kojom generacijom. Ono što moram naglasiti je činjenica da svake godine u nekom momentu i u nekoj generaciji smo ostajali bez ponajboljih igrača, ali smo i dalje bili u vrhu što je samo bio dokaz sustava rada koji smo imali. Ne treba naglašavati rezultate, već činjenicu da je svaki polaznik te škole košarke tehnički bio potkovan da se može s njim u kasnijim godinama kvalitetno raditi. Znao sam se susresti s igračima u kadetskom ili juniorskom sastavu da imaju velikih tehničkih nedostataka upravo zbog činjenice da nisu na pravi način prošli školu košarke i zato mogu se vrlo pohvalno izraziti o radu Zagrebove škole. Bio sam zadužen za rad u OŠ Bartol Kašić na Jarunu i najmlađe selekcije, a s vremenom sam se vezao za selekciju 2008.godište i mlađi sa kojima radim i danas u KK Bosco.

Prelaskom igrača iz Zagreba u Bosco i Kršić je nastavio raditi sa selekcijom 2008 godišta, koju je formirao upravo u Zagrebu, te se nada da će nastaviti nizati uspjehe koji su ti dečki već postigli kroz mini basket ligu u Rudešu, te na završnicama PH u Pazinu za U 9 i U 11.

- S prošlogodišnjim uspjehom selekcije 2007. godište koja je pod Boscom osvojila treće mjesto na PH i ove godine smo imali velike ambicije za otvoreno prvenstvo Hrvatske (U 12). Dobro smo radili cijeli dio sezone (do prekida) i nekako ostajemo žalosni što nećemo doživjeti tu završnicu. Isto tako, uvjeren sam da će se rad malih košarkaša, pa i moj, u budućnosti biti od koristi KK Boscu”

BRONCA S BOSCOM NA U12 PRVENSTVU

Nekog određenog trenerskog uzora nema, ali će uvijek poslušati druga iskustva ili uzeti nešto dobro od drugih trenera. Poštuje radnu crtu trenera pa tako i trenere kao što je Danijel Jusup i profesor Slavko Trninić, ali kao trener i profesor koji 25 godina radi s djecom nije imao ambiciju a vjerojatno i neće voditi neku seniorsku momčad.

-Ja sam tu mogućnost što se kaže ”batalio”davno. Oduvijek me je smetala činjenica da su klubovi uglavnom bez jasne vizije i strategije i da koliko god ti truda, rada i iskustva uložiš u neku seniorsku momčad, a za seniore trebaš puno, zapravo nisi siguran što će biti sutra. Rad sa mladima i djecom isto tako ima puno svojih prednosti, a i omogućuje ti mirniji obiteljski život što je meni važno. Nakon nekoliko godina bavljenja trenerskim poslom, držala neko vrijeme ideja seniorskog trenera (imao sam i neke ponude) ali samo više kao izlaz iz neke anonimnosti. Mislim da je potrebno više cijeniti ljude koji rade u mlađim kategorijama, jer oni  toj djeci usađuju osnove, bazu za kasnije. Isto tako treba naglasiti da trebamo razlikovati rad s djecom do kadeta, i da je to jedan tip košarkaškog trenažnog procesa, drugi tip bi bio u kadetima i juniorima, a seniori bi bili zaseban treći tip.

Za kraj imao je poruku za mlade trenere koji ulaze u posao škole košarke.

- Rekao bih da je veliki broj trenera danas jako nestrpljiv i željan da odmah dobije, nazovimo to, gotove ekipe. Treba uložiti puno truda da se dođe do promjena. Ja sam u posao ušao sa željom da kao trener prođem u radu sve generacije, pa i po nekoliko puta, da bi time što bolje upoznao košarkaški proces od njenog početka do kraja. Mislim da je to iznimno važno da bi se znalo što je potrebno napraviti u formiranju nekog igrača ili selekcije u datom trenutku. Često možemo ćuti da bi treneri u školama košarke trebali biti najiskusniji treneri, a da bi to tako i bilo, moramo ih i kvalitetno tretirati.