Košarka iz malog mjesta - Priča o KK Gajeta Tribunj (7. dio) Zašto je jedan „Super Basket“ iz Trsta tada vrijedio puno više od svoje cijene?

ROKICA FERARA ROKO 

Osnivač kluba i pokretača svih klupskih aktivnosti za razvoj košarke u Tribunju, ogromni kreativac, zanesenjak, organizator i animatora najmlađih, svaki puta kad bi otputovao u Trst po traperice, obvezno bi donio sa sobom primjerak časopisa „SUPER BASKET“.  Listanje, gledanje sočnih fotografija s NBA parketa,  čitanje na talijanskom, iako se vrlo malo toga razumije, osim nekih riječi koje su se udomaćile u Dalmaciji,  je za svakoga bio komadić nekog dalekog, gotovo nedostižnog sna.

Časopis koji je posebno mirisao, možda zbog sjaja masnog papira,  boja na velikim fotografijama NBA zvijezda ili zbog spoznaje da se u rukama drži djelić zapada, Amerike i NBA svijeta, nešto bogatije, raskošnije i stvarnije, što velika većina vršnjaka nema priliku vidjeti u svojim rukama.

Kad bi se Rokica Ferara vratio iz Trsta, tjednik „Super Basket“ bi samo odložio na vrh stražnjeg sjedala automobila, da se jasno vidi atraktivna naslovnica, kao da je znao koliko to znači njegovim igračima. Stajao je odložen tako da se vidi i tamo bi stajao po godinu dana, sve dok ga ne bi, onako blijedog od sunca, zamijenio novi broj tjednika koji je izlazio svaki tjedan od 1978. godine.

Naime u Trst se početkom 80.-ih iz Dalmacije nije odlazilo svaki mjesec, niti se moglo jednostavno naručiti novi broj. Odlazilo se, u najboljem slučaju, jednom godišnje. Zato je svaki novi „Super Basket“ bila fešta. Kada bi se pojavio u Rokičinom automobilu, znalo se da je pred svima nova godina maštanja o NBA-u. Svi gajetaši su ga prelistavali bezbroj puta, stranicu po stranicu, gledali, čitali, divili se igračima na fotografijama i uživali. Ovaj talijanski košarkaški tjednik bio je gotovo poput dugo iščekivanog  trofeja, radost, predmet divljenja i mali komadić svijeta koji su svi zaljubljenici u košarku željeli upoznati.

To što je stajao po godinu dana na vrhu stražnjeg autosjedala, dodatno govori o tome koliko je časopis svima značio. Bio je to mali prozor u neki drugi svijet.

Takav časopis nije se samo pročitao. On se čuvao. Pregledavao se deset puta, pa još jednom. Vraćao si se omiljenim fotografijama, čitao imena igrača, pokušavao zapamtiti njihove statistike, proučavao dresove i patike, a onda o svemu tome pričao s prijateljima. Ako si imao sreće da ga doneseš u školu ili na trening, oko tebe bi se odmah okupili ostali klinci. Svi su ga htjeli vidjeti, prelistati, dodirnuti.

I zato je jedan „Super Basket“ iz Trsta tada vrijedio puno više od svoje cijene. Bio je predmet želje, dokaz da se pred svim otvara nešto novo i uzbudljivo. Bio je poput ulaznice u svijet NBA košarke koji su mnogi tek počinjali otkrivati.

Danas, kada nam je svaka fotografija, svaka utakmica i svaki podatak udaljen samo nekoliko dodira prstom po ekranu, teško je objasniti što je tada značilo dobiti takav časopis. Nije to bio papir s fotografijama. Bio je to doživljaj.

Bio je miris Trsta, miris novog papira, sjaj američkih parketa, lica košarkaških junaka i osjećaj da se u rukama drži nešto posebno, nešto što je došlo iz nekog većeg i nama tada gotovo nedostižnog svijeta.

Još uvijek se prepričavaju druženja u njegovoj dnevnoj sobi uz listanje časopisa i gledanje snimki  NBA utakmica na talijanskom TV kanalu „CANALE 5“ (Canale Cinque) u vlasništvu Silvija Berlusconija.  Iako su NBA utakmice između 1981. i 1985. emitirane u odgođenim snimkama uz smetnje i  „snježne“ slike zbog lošeg signala putem antene „riblja kost“, koja se okretala ručno na krovu ili uz pomoć malog elektromotora, doživljaj je bio potpun. I sama pomisao da se ide gledati NBA utakmica na talijanskom programu izazivala je posebno uzbuđenje. Nije to bilo obično gledanje televizije, bilo je gotovo nestvarno i nedostižno. Bila je to mala svečanost za sve koji vole košarku i kojoj se unaprijed veselilo. Znalo se kada je na programu te se s nestrpljenjem očekivao trenutak kada će se na ekranu pojaviti poznata lica velikih igrača, Magica Johnsona i Kareema Abdul-Jabbara iz Lakersa, Larryja Birda, McHalea i Roberta Parisha, koji su bili apsolutni hit. Jednako poželjni su bili košarkaši Philadelphia 76ersa s Julius Ervingom "Dr. J", te Houston Rockets s Moses Maloneom. Značilo je to zaviriti u jedan potpuno drugačiji svijet košarke. Svaki njihov potez, zakucavanje, asistencija ili šut izazivao je divljenje. Upijalo se sve, od načina na koji su igrači trčali, šutirali, dodavali loptu, preko njihovih kretnji i taktike, pa sve do dresova, patika i cjelokupnog dojma koji je NBA nosila sa sobom. Neki kreativniji mlađi Gajetaši su znali napraviti dres svojih ljubimaca. Uzeo bi se komad kartona a onda bi se precizno nacrtao logo Lakers, broj 32 i Magic, a onda bi se šablon stavio na majicu te bi se lagano sa spužvom nanijela boja i dres je bio spreman za basket.

„Riblja kost“ postala je najtraženiji artikl toga doba a tko je još imao pojačivač signala i elektro motor za okretanje antene, on nikako nije propuštao ove poslastice.