Vremeplov

Scena kako se točno pola stoljeća nakon osvajanja juniorskog europskog zlata na istom mjestu gdje su nekada prolijevali krv i znoj na priprema, okupilo se svih 12 igrača zaista ostavlja bez daha. Nakon 50 godina u kojima je svaki gradio svoj život nakon košarke svih 12 se odazvalo i došlo u Otočec ob Krki.

Generacija koja je 1976. godine u španjolskoj Santiago de Composteli priredila jednu od najvećih senzacija u povijesti jugoslavenske košarke i postala juniorski prvak Europe, ponovno je stala rame uz rame u istom tom Otočcu ob Krki.

Neki se nisu vidjeli desetljećima, a legendarni košarkaš Partizana Miodrag Miško Marić, u razgovoru za Sport Klub s knedlom u grlu i osmijehom na licu opisao je taj nesvakidašnji emotivni susret.

"Predivan povod i zaista prelijep događaj. Ono što je na sve nas ostavilo najjači dojam jest to da smo došli baš svi što znači da smo svi živi i u dobroj formi. OK, netko se očuvao bolje, neko lošije, ali vidjeti dva moja suigrača poslije punih 50 godina, Branka Sikirića i Stevu Vukasovića... To je bio zaista emotivan susret! Jako smo se lijepo družili, prisjetili svih anegdota i pokazali kako se pravo prijateljstvo održava i čuva pola stoljeća," emotivno otvara priču Miško Marić.

Sjećanje na vizionara Stančića i 'mangupske' početke Dude Ivkovića

U Otočcu je nedostajao samo dvojac s klupe. Nažalost, izbornik Luka Stančić (preminuo mlad 1990. godine) i njegov tada mlađahni pomoćnik Dušan Duda Ivković više nisu među živima. Zbog toga su momci pozvali Janeza Drvariča, stručnjaka koji je veći dio te generacije vodio godinu ranije do kadetske bronce u Ateni.

"Luka Stančić bio je trener koji je išao ispred svog vremena u shvaćanju košarke, studioznosti i ozbiljnosti. Bio je učenik Pive Ivkovića i Ace Nikolića. A njegov pomoćnik... Svi znamo tko je poslije postao Duda Ivković! Tada je bio mladi trener, pravi beogradski 'mangup' s Crvenog Krsta. Duda nam je sam pričao da mu je upravo to zlato iz 1976. bio prvi veliki trofej u onoj njegovoj neponovljivoj i bogatoj karijeri," prisjeća se Marić.

Krvave pripreme na Otočcu i odlazak bez velikih očekivanja

Priče o teškim fizikalijama iz tog vremena danas zvuče kao naučna fantastika.

"Pripreme su bile pakleno naporne. Treniralo se po sovjetskom modelu. Baš ovdje u Otočcu imali smo te planinske bazične pripreme koje se danas više i ne prakticiraju jer nema vremena zbog zgusnutog kalendara. Ali nas je krasila strašna kemija. Bili smo, u najpozitivnijem smislu, pravi mangupi. Dobro smo se razumjeli, a manjak individualne kvalitete u odnosu na rivale nadoknađivali smo borbenošću, srčanošću i 'fajterskim' mentalitetom," naglašava Marić.

Na put u Španjolsku nisu ispraćeni kao favoriti za medalju. Dapače, javnost ih nije svrstavala ni među četiri favorita. O toj autsajderskoj poziciji za Sport Klub govori i Aleksandar Aco Petrović:

"Otišli smo na turnir s puno skepse. Govoriti o našim ambicijama u startu bilo je pretjerano, nismo bili ni u širem krugu favorita. Zato je naša zlatna medalja bila jedno od najvećih iznenađenja tih godina u europskoj košarci," kaže Aco Petrović, pa nastavlja o putu do trona:

"U polufinalu smo u dramatičnoj završnici slomili strašnu Španjolsku (78:68) za koju su igrali budući velikani San Epifanio, Solozabal, Iturriaga, Romay... Generacija koja je kasnije osvojila seniorsko srebro na OI u Los Angelesu 1984. A u finalu nas je čekao još veći bauk – Sovjetski Savez."

Rušenje sovjetskih divova: 'Vic' u igri i rat pod obručima

Sovjeti su u finale ušli kao apsolutni favoriti. U sastavu su imali Tkačenka (221 cm), Belostenjija, Tarakanova i Lopatova. Tkačenko je samo par tjedana prije tog juniorskog prvenstva, kao 18-godišnjak, osvojio seniorsku broncu na Olimpijskim igrama u Montrealu!

Jugoslovenska momčad gubila je na poluvremenu (44:48), ali onda je proradio prepoznatljivi balkanski dišpet.

"Oni su bili fizičke grdosije. Da smo s njima išli igrati na snagu, nadigrali bi nas i razbili. Ali dobili smo ih šarmantnom, brzom igrom, s puno dodavanja, kontranapada i onim našim prepoznatljivim 'vicom' u igri. Kad dodaš ekstra pas igraču u boljoj poziciji i pogodiš otvoreni šut, priča se mijenja," objašnjava Aco Petrović.

Rame uz rame s momcima iz vanjske linije, lavovski posao pod obručima odradila je centarska linija. Marić bez uljepšavanja opisuje tu bitku u reketu:

"Usprkos njihovoj visini i snazi, nismo bili inferiorni u skoku, pogotovo u napadu. Uspjeli smo ih zaustaviti pod našim košem. Nas tri centra – Mile Stanković, Predrag Bogosavljev i ja – u zbroju smo dali gotovo jednak broj poena kao Tkačenko i Belostenni zajedno! Uspijevali smo, izdržali taj pritisak i na kraju slavili sa 92:83."

Zanimljivost tog finala jest da su utakmicu prelomila dvojica najmlađih u ekipi – upravo Aco Petrović i MVP prvenstva Rade Vukosavljević. Zajedno su u finalu ubacili skoro 30 poena (Rade 15, Aco 14).

Tragična sudbina nebrušenog dijamanta: Rade Vukosavljević

I Marić i Petrović tijekom čitavog razgovora s posebnim pijetetom i sjetom spominju jedno ime – Rade Vukosavljević. Bivši dragulj Crvene zvezde bio je igrač kojem su svi predviđali svjetsku karijeru, no sudbina je imala drugačije, surove planove.

"Rade je bio neviđeni talent, svi su govorili da je to 'drugi Moka Slavnić'. Bio je pravi vođa tima, igrač bez limita za kojeg se očekivalo da dodirne sam svjetski vrh," priča Marić.

Aco Petrović se nadovezuje s puno emocija:

"Rade i ja smo vukli tu ekipu, on na 'jedinici', ja na 'dvojci'. Bio je čisti playmaker, ali imao je i strašan šut, bio je mangupski drzak na terenu... Nažalost, samo dvije-tri godine nakon tog prvenstva napao ga je teški oblik bolesti, okoštavanje kralježnice (Bekterevljeva bolest). To ga je odvojilo od košarke i prekinulo karijeru koja je morala biti ogromna. Ali Rade je i danas s nama, bori se, pokazuje nevjerojatan karakter i bilo ga je predivno vidjeti u Otočcu. Isto često sam se zadnjih godina znao sresti u Zagrebu ili Zadru sa Željkom Pribanovićem – Gagom dok je vodio klub ABC ili s Damirom Pavličevićem. Neke sam znao sresti u Beogradu, ali neke od njih nisam vidio jako dugo tako da je bilo baš emotivno.“

Prijateljstvo koje ne hrđa i kapetan koji drži ekipu na okupu

Kada se podvuče crta pod seniorske karijere ove generacije, najtrofejniji je ostao Aco Petrović (kroz igračku i bogatu trenersku karijeru), Miško Marić ostavio je dubok trag u Partizanu, Bogosavljev u Zvezdi, a Damir Pavličević u Ciboni. Ostali nisu dohvatili takve visine, ali su u toj zlatnoj 1976. ugradili dio sebe u povijest.

Zasluge što se ova družina i danas redovito čuje i viđa idu na račun kapetana.

"Naš kapetan Čedo Brborić najzaslužniji je što se ovako često okupljamo. Kad god netko od dečki dolazi u Beograd, Čedo nas spoji, organizira večeru i vidimo se. Ukratko, uvijek se nekako skupi ekipa koja je u mogućnosti. Košarka prođe, ali ovo što imamo mi - to ostaje za čitav život," zaključio je Miško Marić za Sport Klub.

ZLATNA JUNIORSKA GENERACIJA (Santiago de Compostela 1976.)

Igrači: Miodrag Miško Marić (Partizan), Aleksandar Aco Petrović (Cibona), Rade Vukosavljević (Crvena zvezda), Čedo Brborić (kapetan, Igman Sarajevo), Predrag Bogosavljev (Crvena zvezda), Damir Pavličević (Cibona), Mile Stanković (Radnički Beograd), Pero Vučica (Jugoplastika), Stevo Vukasović (Željezničar Sarajevo), Branko Sikirić (Cibona), Željko Pribanović (Zadar), Mladen Ostojić (Bosna).

Stručni stožer: Luka Stančić (izbornik), Dušan Duda Ivković (pomoćni trener)