Kolumne
FOTO/VIDEO: Gasi sve!

FOTO/VIDEO: Gasi sve!

Autor: Saša Ćirić Photo: fiba.basketball

Da citiramo kolegu Slavka Cvitkovića: oprostite, skoro sam opsovao!

Ako ste meteoropat, posljednjih nekoliko tjedana život vam je bio pakao. Red juga, pa red bure, pa dašak nekih nedefiniranih međufaza tijekom kojih ste osjećali razne tegobe kardiovaskularnog sustava, imali problema sa spavanjem i osjećali generalnu iscrpljenost organizma osobito su vam teško pali ako ste ujedno i Hrvat koji voli košarku. Hoće to u veljači, kao prije točno godinu dana, kad je Rumunjska utišala Višnjik. Skoro ste zaboravili proslaviti tu obljetnicu, priznajte!

Ove godine sve je počelo s upitno smislenom završnicom Kupa Krešimira Ćosića, na kojoj je realno odigrana tek jedna utakmica, polufinalni dvoboj Cibone i Zadra. Sve ostalo je bilo tek puko odrađivanje posla snažnijih klubova, koji bi u izravnim dvobojima s financijski i igrački inferiornijim protivnicima uložili dovoljno truda da ne izgube. Deprecijacija vrijednosti trofeja koji nosi ime najvećeg vizionara hrvatske košarke u povijesti bez milosti gazi sve pred sobom, ostavljajući dobar dio klubova u najvišem našem rangu u moralno-egzistencijalnoj dilemi o smislenosti ozbiljnog pristupa natjecanju koje realno generira samo financijski trošak.

Foto: Šime Zelić (basketball.hr)

S druge strane, nakon višemjesečnog životarenja na rubu teoretske teorije o čistom plasmanu naše seniorske košarkaške reprezentacije na natjecanje najboljih svjetskih sastava, došao je kraj i toj mazohističkoj emociji koja je tinjala u svima nama kojima ovaj sport u Hrvatskoj još uvijek nešto znači.

Proceduru znamo. Okupljanje reprezentacije, utakmica, poraz u bizarnoj završnici, analiza uzroka poraza, zazivanje prošlih vremena, skidanje uroka, kletvi i sve ostale sitnice koje čovjeka vesele. Sada bismo, vođeni tom logikom i tradicijom, trebali onako staromodno novinarski otvoriti vatru iz svih oružja, poput specijalne vojne postrojbe Butcha Schaefera po nevidljivom protivniku u kultnom akcijskom remek-djelu, Predatoru.

Ali, čemu? Da poput Butchove jedinice trošimo dragocjeno vrijeme i resurse na borbu koja je besmislena i kontraproduktivna? Da gubimo fokus dok pravi problemi ostaju skriveni u šumi, a mi, bez hrane, streljiva i snage, tražimo način kako da neozlijeđeni pronađemo spasonosni put koji vodi daleko od njih?

Hipotetski, u koga uperiti prst i zašto? U FIBA-u koja, ogrezla u nesposobnosti, korupciji i zadrtosti, ne može s grbače otresti drugorazredne kokošare iz ULEB-a? U sudačku trojku, štujući na taj način dugogodišnju tradiciju života žrtve protiv koje su se urotile mračne sile svijeta? U Stojka Vrankovića, koji sirot ponekad djeluje kao da je tu biciklom i najradije bi sve ostavio? U Dina Rađu, koji s Bošom Tanjevićem, Rašom Nesterovićem i Saletom Đorđevićem dolazi do unisonog zaključka da je karakter taj čudotvorni element koji će preko noći prebrisati godine nerada i nereda i donijeti blagostanje u hrvatsku košarku? (Usput, zanima me kako izgledaju verzije dotične reklame za Srbiju, odnosno Sloveniju. Nadam se da su malo veselije.) Možda u pokojnog Danka Radića, čija će nas ostavština proganjati još desetljećima, ako uopće košarka toliko poživi u Hrvatskoj? U Andreja Plenkovića, koji je našao vremena za foto-seansu s reprezentativcima, ali ne i za pronalaženje kvalitetnijeg zakonodavno-pravnog okvira za reorganizaciju kompletnog (kolektivnog) sporta u Hrvatskoj? U Dražena Anzulovića jer s pozvanom šakom na svakoj minuti odmora djeluje poput liječnika koji sve bolesti liječi čašom vode? U Filipa Krušlina jer je kandidat za ovotjedni Shaqtin´ a Fool? U neatletičnu genetiku Mira Bilana? U mlaku atmosferu varaždinske Arene? Čemu?

">

Promašeni hrvatski ziceri su probudili stand-up komičare čak i u poslovično uštogljenim administratorima FIBA-inih stranica

Mala doza trivije: Poljaci su u Varaždin došli s devetoricom iz sastava koji je porazio našu selekciju predvođenu NBA zvijezdama prije otprilike tri mjeseca u Gdanjsku. Umjesto Lukasza Kolende (nije ulazio u igru), Tomasza Giela (0 poena za 15 minuta) i Mikolaja Witlinskog (0 poena u 3 minute), poljski izbornik Mike Taylor je na raspolaganju imao veterane Macieja Lampea (9 poena i 8 skokova), Lukasza Koszareka (tri trice u ključnim momentima susreta) i Dariusza Wyku (igrao tek četiri minute). Ne trebate biti Toni Milun da zbrojite i oduzmete koliko su ova tri igrača konkretno donijela Poljacima u jučerašnjoj utakmici.  Kod naše momčadi dijametralno suprotna situacija. Jedini igrač koji je kročio na parket i u Gdanjsku i u Varaždinu je, nećete vjerovati, Jakov Mustapić.

Jasno je kao dan da je FIBA svojim novokomponovanim sustavom kvalifikacija uvalila vrući krumpir u ruke košarkaških nacija koje su velike u pluskvamperfektu i teško se mire s tom činjenicom. Šanse da prozori ostanu na snazi neko duže vrijeme su jednake nuli, ali razdoblje u kojem živimo treba preživjeti što bezbolnije. No, to je puno lakše kada imaš velik bazen domaćih igrača poput Španjolske, Francuske ili Grčke, ili kada kroz vrhunski sustav razvoja mladih košarkaša kao na traci izbacuješ igrače (više) srednje klase (Litva, Srbija).

Tko smo, zašto smo ovdje, kamo idemo? (Foto: fiba.basketball)

Ovaj poraz je u svojoj suštini zbroj svega lošeg u domaćoj košarci desetljećima unazad. Kažu ljudi, drugi sportovi nam otimaju djecu. Možda, ali samo možda, je takvo stanje direktna posljedica dugogodišnje disproporcije kvalitete rezultata naših košarkaških spram nogometnih, rukometnih ili vaterpolskih predstavnika na međunarodnoj sceni? Neki drugi će reći, pogledajte naše mlade reprezentacije, pa tamo igraju Šamanići, Prkačini, Perasovići, Skelini, Rađe! Nepotizam! A možda, ako obrnemo tezu, danas klinci u košarku ulaze tek preko roditelja koji su kroz svoj život živjeli od ili za košarku? S današnjim stupnjem globalizacije i razvoja društvenih mreža i ostalih komunikacijskih tehnologija su veće šanse da će neki klinac u Hrvatskoj kao košarkaški uzor izabrati Luku Dončića, Giannisa Antetokounmpa ili Nikolu Jokića, nego recimo Dragana Bendera, Marija Hezonju ili Antu Žižića. Radi se o fenomenu koji je svoje sjeme posijao davnih dana, ali tada smo bili prezauzeti kratkoročnim ciljevima poput medalja na prvenstvima (busanja u prsa poradi, ne zbog stvaranja temelja za buduće generacije) ili garantiranim, zdravo-za-gotovo nastupima Cibone u tadašnjoj inkarnaciji Eurolige.

Sve je došlo na naplatu, a košarka je tek predvodnik cijelog niza sportova u kojima smo nekoć bili velesile. Fascinantna je mentalna akrobacija kojom naš prosječni političar nakon nekog većeg međunarodnog sportskog uspjeha znaju reći kako su sportaši najbolji promotori Hrvatske u svijetu i kako će njihova medalja ili što već potaknuti turiste da dođu u što većem broju u našu zemlju. Kmete jedan kmetovski nesposobni, neće. Sport nije nikad bio pokretač ekonomije, već je to bilo obrnuto. Kako očekivati uspješan Zadar bez ogromnog natpisa Bagat na prsima, Cibonu bez Done ili Split bez Jugoplastike, POP 84, pa čak i u svoje doba snažnog Croatia osiguranja? Opasno tonemo ka amaterizmu, a tada će talentirani klinci umjesto u 24., 22. ili čak 19. godini odlaziti u inozemne klubove s četrnaest ili petnaest godina. Njih će biti sve manje, a oni koji ostanu će igrati košarku kao hobi, nešto što vole i uz to zarade parsto kuna sa strane. Uostalom, i taj proces je već počeo. Široj javnosti nepoznati Antonio Vlaić je, recimo, kod odabira novog kluba kao najvažniju stavku imao kompatibilnost treninga sa smjenama u Zagrebparkingu. A takvih momaka ima sve više. Nekoć smo se, bahati kakvi već jesmo, rugali islandskim ribarima i luksemburškim poštarima, a danas smo mi postali ti isti ribari i poštari. I neka smo, bolje nismo ni zaslužili, svi zajedno.