„Djeco, znate li nekog poznatog košarkaša?”

„Znamo!”

„Dražen Petrović!”

„Michael Jordan!”

„A zna li netko od vas još ponekog poznatog košarkaša?”

„Znam ja!”

„Koga znaš?”

„Moj ujak je košarkaš!”

„A gdje igra?”

„Na školskom igralištu.”

Komično?

Istina, ali i bolno.

Košarka je danas nevidljiva

Jer isto dijete danas može u trideset sekundi nabrojati desetak nogometaša, dok za košarkaše često jedva ima nekoliko imena.

Nekoć su to bili Krešimir Ćosić, Pino Gjergja, Nikola Plećaš, Damir Šolman, Petar Skansi, Rato Tvrdić, Andro Knego, Mihovil Nakić, Branko Skroče, Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa, Stojko Vranković, Arijan Komazec i mnogi drugi.

Košarka je bila dio naše svakodnevice. Danas je mnogoj djeci gotovo nevidljiva.

A najveći paradoks?

Dražena Petrovića nema među nama više od trideset godina, ali njegovo ime i dalje radi za hrvatsku košarku.

Privlači pažnju, budi emocije i podsjeća nove generacije da je Hrvatska nekoć imala košarkaše koje je poznavala cijela zemlja, Europa, svijet.

Dražena nema, ali njegovo nasljeđe još uvijek radi.

Ne treba nam samo novi Dražen, treba nam novi odnos prema košarci

Ne treba kriviti bivše igrače. Oni nisu sami odgovorni za stanje ovog sporta, ali njihova imena, iskustvo i autoritet ogroman su potencijal.

Ne moraju ulagati milijune.

Ponekad je dovoljno pojaviti se.

Doći na dječji turnir, stati uz klub, razgovarati s djecom, pojaviti se na utakmici, napraviti koju fotografiju, dati koji autogram, reći: „Igrajte košarku.”

Za dijete to može biti trenutak koji će pamtiti cijeli život.

Nitko sam ne može vratiti košarku djeci

Odgovornost je zajednička. Najprije nacionalnog saveza, pa županijskih saveza, a onda i klubova, trenera, medija, lokalnih zajednica, roditelja, navijača, sadašnjih i bivših igrača.

Ne možemo čekati novu generaciju zvijezda pa tek onda zainteresirati djecu.

Dražen je svoje napravio.

Odavno je red na nama.

Ilustracija Dražen Petrović: Dinko Kumanović
Tekst: Šime Kumanović