Suze same naviru...

Dan prije najvećeg priznanja koje jedan košarkaš može doživjeti, Dino Rađa se prisjetio svog suigrača, kapetana i vođe iz reprezentativnog dresa. Koliko je Dražen Petrović značio i još uvijek znači svima nama, vjerujemo da ne treba naglašavati. Sve ono što je Rađa napisao u svojoj današnjoj posveti smo pročitali ili čuli stotine puta, pa kako to da opet iste riječi probude iste, jednako snažne, emocije kao nekada?

U svom ovom ludilu evo nesto i o Drazenu. Dvi velike lekcije san od njega naucija. Prvo rad, rad i samo rad. Kad imas problem ajde ga rijesi u dvorani. Nemos pogodit- dvorana, ispada balun- dvorana, nemos trcat- Marjan, nemos skocit- teretana. Jednom dodjemo u Poljsku igrat neki turnir i u dvorani nema teretane. Nema ni u hotelu. Sta sad. Nakon uru vrimena zove on mene i kaze. Nasa san, ajmo. Odosmo taxijen Stojko, on i ja u neku ruzinavu teretanu lokalnih dizaca utega. Tu smo mi napravili stanice za radit i odradili svoj trening. 
Druga lekcija. 
Igramo u Svedskoj neke kvalifikacije a on i ja cimeri. Idemo na kavu prije utakmice i ja vadim lovu za platit. On meni na to rece da spremin pare jer kad buden zaradjiva ka on da mogu platit a do tada nema sanse. On je vec bija u Realu te godine a ja u Splitu jos. 
Inace je bija poseban lik. Nista ga nije zanimalo osim sporta. Zna bi me nazvat u svako doba dana i noci iz Amerike i pitat kako je igra Val iz Kastela protiv Junaka iz Sinja. Cetvrta liga Jug. Ko je da golove, ko je da koliko koseva u trecoj ligi u nekoj bezveznoj utakmici. Cile Sportske san mu mora procitat svako par dana. Zivija je za sport, bija vodja u svakoj prilici i kad je poginija nemogu uopce opisat tih 7 dana. Izac na prvi trening nakon je bija jedan od tezih momenata u mom zivotu. Siguran san da se sad veseli tamo negdi gori. Pocivaj u miru i fala za sve.

">