Ova serija tekstova nije kritika, ovo je pokušaj da se udružimo još jače i počnemo puniti tribine

Slikar ne radi slike za sebe ili da bi samo zaprljao kist i potrošio nešto boje, niti pjesnik piše književno djelo za sebe ili samo da bi ispunio papir, a niti pjevač pjeva za sebe ili samo da bi proizveo neku melodiju.

Svi oni stvaraju za nekoga. Za čovjeka koji će zastati pred slikom, za čitatelja koji će pročitati stihove, za slušatelja koji će poslušati pjesmu ili jednostavno, za publiku.

Bez publike njihovo stvaralaštvo gubi jedan važan dio svog smisla.

NIŠTA BEZ PUBLIKE

Isto bi trebalo vrijediti i za košarkaša, no, nije baš tako.

A za koga igra košarkaš?

Na prvi pogled odgovor je jednostavan. Igra za publiku, za ljude na tribinama, za djecu koja sanjaju da će jednoga dana zaigrati na istom parketu, za roditelje, prijatelje, gledatelje, navijače, simpatizere, svoj grad i svoju zajednicu.

Igra se i za pobjedu, naravno, ali pobjeda sama po sebi nije krajnji smisao sporta.

Jer ako se košarka igra pred praznim tribinama, ako utakmica najvišeg ranga državnog natjecanja nema u prijenosima na nacionalnoj televiziji, već na streamu, ako nitko ne zna da se igra utakmica, ako nema djece koja žele gledati utakmicu i žele postati poput nekog od košarkaša, ako nema ljudi koji će sljedećeg vikenda ponovno doći na utakmicu, što zapravo ostaje?

Samo rezultat u zapisniku, pobjeda ili poraz, još jedna utakmica i onda slijedeća utakmica.

Nastavit će se...