Na utakmicama mnogih klubova nema ni približno dovoljno ljudi da bi se moglo govoriti o pravom sportskom događaju.

KOŠARKAŠKA UTAKMICA NIJE ADMINISTRATIVNI POSTUPAK

U hrvatskoj košarci kao da smo od ranih 90-ih godina zaboravili kome je cijeli taj sustav namijenjen. Imamo klubove, lige, igrače, prvenstva svih kategorija i razine kvalitete, imamo tablice, statistiku, medalje, pokale, ali sve češće nemamo publiku, ono zbog čega sport uopće postoji kao javni događaj. Na utakmicama mnogih klubova nema ni približno dovoljno ljudi da bi se moglo govoriti o pravom sportskom događaju. Utakmica se odigra, sudac odsvira kraj, objavi se rezultat i sve završi kao da je košarka administrativni postupak. Košarkaška utakmica bi trebala biti događaj zajednice, aktivnost na kojoj će cijela obitelj kvalitetno, korisno i sa zadovoljstvom, iskoristiti svoje slobodno vrijeme.

HRVATSKA KOŠARKA NIJE ZA LJUDE

Svaki košarkaš i košarkaški dionik bi sam sebe trebao upitati: Zašto bi netko u srijedu, četvrtak, subotu ili neki drugi dan navečer došao u dvoranu? Što mu nudimo, poznaje li nekoga na parketu, igra li u ekipi neki igrač iz njegovog mjesta, zna li tko je mladi igrač koji je upravo dobio priliku, je li klub nešto napravio da ga pozove, je li utakmica najavljena, postoji li neka zanimljiva priča, postoje li zanimljive aktivnosti i veselo okruženje prije, za vrijeme utakmice i poslije utakmice, postoji li neka euforija ili barem osjećaj da se u mjestu nešto događa? Ako je odgovor na većinu tih pitanja „ne”, onda možda problem nije u publici? Možda problem nije u tome što ljude košarka više ne zanima ili možda smo jednostavno prestali stvarati košarku za ljude?

PUBLIKA DOLAZE U DVORANE GLEDATI SVOJE LJUDE KAKO IGRAJU KOŠARKU

Zamislite mladog košarkaša iz malog mjesta, gradića ili nekog grada. Od svoje šeste godine trenira, prođe sve klupske selekcije mlađih dobnih uzrasta i dođe do seniora. Ali seniorska momčad sastavljena je od igrača dovedenih iz drugih sredina, mjesta, klubova, gradova i država. On sjedi na klupi i ponekad dobije „smeće“ minute, nekoliko minuta na kraju utakmice kad je sve već riješeno, kao da mu trener želi reći: „Ti si nesposoban, ne cijenim te, ne poštujem te, ne računam na tebe, ti si tu samo, prolaznik“. Publika ga ne poznaje, mediji ga ne poznaju, nitko ga ne doživljava kao nešto važno. Djeca iz kluba ga ne vide kao svog uzora i onda se pitamo zašto nema interesa? Ali kako će nastati interes ako nema odnosa između igrača i zajednice? Publika ne dolazi samo gledati košarku, publika dolazi u dvoranu gledati svoje ljude kako igraju košarku. To je ogromna razlika.