Progovorio je o razlozima odlaska iz Zagreba i Hrvatske i kako je to toga došlo.

Prvi čovjek KK Cedevita Olimpija Emil Tedeschi dao je veliki intervju za portal Ekipa24 i progovorio o mnogim stvarima koje će odjeknuti ne samo u Hrvatskoj već i regiji. 

Nakon što je istaknuo da je proračun kluba između 5 i 6 milijuna eura, to je dvostruko manje od primjerice onih koje imaju Crvena zvezda i Partizan Tedechi je jasno dao do znanja da Olimpija kao takva ne postoji. 

"Znam da ću vas rastužiti, ali Olimpije više nema. Ona je zapravo još tu, ali je spojena s drugim klubom. Znam da kad se spomene Olimpija to se kaže u slengu, a znam i da u razgovoru među ljudima, to će uvijek biti samo Olimpija. Ja stvarno nemam problema s tim, i nije to ego trip, ali uvijek to volim reći. Treba znati da je Cedevita donijela oba međunarodna natjecanja - Eurokup i ABA lige - u ovaj brak koji neće biti kratkog vijeka. Naravno, jako poštujem i povijest i tradiciju. Upravo sam nedavno sreo legendarnog Ivu Daneua. Zagrlili smo se, srdačno pozdravili, a on zahvalio mi se na svemu što činimo za Olimpiju. Rekao sam mu: 'Ali, gospodine Ivo, Olimpije više nema, sada je spojena s drugim klubom'. Ubrzo je odgovorio da zna da se mijenja ime, rekavši da je to danas Cedevita, prije onog Petrol i Union...Ali ovo je malo drugačije. S Cedevitom je to sportska zajednica dva entiteta, a ne samo sponzorstvo. A dobro, to je za mene jedna obitelj. Ne radi se o Slovencima i Hrvatima. Ne zanima me odakle je tko, niti želim brojati krvna zrnca. Ponekad, recimo, pročitam na nekom internet forumu da je ovo hrvatska Olimpija, da je Cedevita, a ne Olimpija, i samo se nasmijem tim glupostima.”

Ispričao je kako je došlo do spajanja ovih klubova i apostrofirao maćehinski odnos Grada Zagreba i pokojnog gradonačelnika Milana Bandića prema Cedeviti. 

“Bila je to ideja mog sina Emila, sada također člana UO kluba. Jedne večeri, dok smo obojica bili kod kuće i gledali utakmicu ABA lige, rekao mi je da ga frustriraju dvije stvari. Prije svega, brinulo ga je koliko će gledatelja doći na sljedeću utakmicu Cedevite kod kuće, a drugo, živcirao ga je odnos grada Zagreba i tadašnjeg gradonačelnika prema Cedeviti - klubu koji je igrao u Euroliga tri puta u pet godina, igrao na završnom turniru Eurokupa, osvojio pet naslova državnog prvaka i mnogo naslova u kup natjecanju Prije svega, klub koji je u Zagreb doveo Barcelonu, Panathinaikos, Maccabi - ukratko, najveće europske kluboe. Smetalo mu je što u njegovom gradu, s obzirom na sve izrečeno, ne možemo imati sasvim normalan status, a kamoli bolji. Činjenica je da je to planiralo protiv nas. No moj sin je dobro znao da sam nekoliko sam puta prije toga, doduše u šali, ali u svakoj šali uvijek ima malo istine, u nekom društvu objašnjavao kako bi bilo dobro da se klub preseli, u London, Graz, Trst, može i u Varaždin, Karlovc ili Rijeku. S vremena na vrijeme razmišljali smo o tome. Dvije godine prije spajanja s Olimpijom bili smo vrlo blizu dogovora s Varaždinom koji ima sjajnu novu dvoranu, a veliki pobornik te ideje bio je i gradonačelnik koji je bio spreman financijski podržati projekt. Napokon smo shvatili da grad nema tradiciju i dovoljno interesa za košarku. Nažalost, sve prilike na periferiji Zagreba su otpale jer tamo nema odgovarajuće dvorane. Ukratko, vodili su se sasvim neformalni razgovori s prijateljima koji su znali za naše nezadovoljstvo u Zagrebu i pozvali su nas da dođemo u njihov grad. Mislio sam na Trst, gdje sam također živio, London koji ove sezone ima klub u Eurokupu. Razmišljao sam i o Austriji. A onda mi je sin dao još jednu ideju: 'Zašto se ne preselim u Ljubljanu, kod naših dobrih sportskih prijatelja? Ni njima ne ide baš najbolje'. No, treba znati da se sve to događalo kada nitko nije ni pomišljao da bi Olimpija mogla ispasti iz ABA lige. Bilo je to nešto nezamislivo."

Već sutradan ujutro krenuo je u akciju:

"Jako sam brz u nekim stvarima. Sin i ja smo o tome razgovarali oko 23.30, a do ponoći sam već imao skicu potencijalnog spajanja u možda 15-ak rečenica. Ujutro sam nazvao Tomaža Berločnika, tadašnjeg predsjednika Olimpije, te ga obavijestio da ću mu nešto poslati: 'Tomaže, ako ne vidiš smisao ovoga, baci to. Ali ako ti se sviđa ideja, razgovarat ćemo o tome'.  Nazvao me i potvrdio da je ideja zanimljiva. Ručak s Tomažem je bio prvi korak, zatim sam angažirao pravnike da provjere mogućnost realizacije. Razgovarao sam s nekoliko vrhunskih odvjetnika, hrvatskih i slovenskih, i svi su mi rekli da je spajanje svakako bilo moguće. Naravno, prvo je trebalo osigurati da svi članovi upravnih odbora oba kluba prihvate tu ideju. No sve je to potrajalo, a onda se dogodilo nešto što je zapravo sve olakšalo. Olimpija je izgubila od Krke u zadnjem kolu i ispao iz ABA lige. Iako bi mnogi mislili da nam to odgovara, nije. Želim da budemo u ravnopravnom partnerstvu od početka, a da ne izgleda kao da nekoga spašavam. Istina, oni koji su u tom trenutku radili na projektu u Ljubljani imali su nekoliko razloga da ga javnosti predstave kao jako dobrog, jer inače regionalne lige u Stožicama ne bi bilo. U međuvremenu smo izgubili od Cibone 3:0 u finalu Hrvatske lige, a nakon zadnje utakmice počeli su me zvati novinari i pitati je li točno da se  stvarno udružujemo s Olimpijom. Budući da je, suprotno našem planu, vijest procurila u javnost, brzo smo organizirali press konferenciju u Ljubljani. Zanimljivo, i prije službenog spajanja bili smo prepoznati kao jedinstven klub od strane Eurolige ili Eurokupa. Skupštine oba kluba konačno su sve potvrdile. Bilo je to prvo spajanje dva kluba iste razine iz dvije zemlje Europske unije, barem koliko ja znam. Vrlo zahtjevan poslovni pothvat. Obično slična spajanja znače da jedan klub pokupi sva sredstva, prava i trofeje, dok drugi tone sa svim nagomilanim dugovima. Mi smo to učinili drugačije, platili smo više od dva milijuna eura za sve obveze oba kluba do tog trenutka. Nikome nismo ostali dužni niti jedan euro. Svakoga mogu pogledati u oči. Ovo spajanje nije samo sportski uspješno, već i pravno i moralno", pojasnio je Tedeschi za portal Ekipa24.