Problem možda nisu klubovi, već ono za što ih sustav nagrađuje.

NEVIDLJIVA KOŠARKA 

Ako nema televizijskih prijenosa, kao da se utakmica nije dogodila.

 Već smo potvrdili da košarka bez publike može preživjeti, ali bez medija puno teže. Svaki sport bez televizijske vidljivosti gotovo je nevidljiv potencijalnim sponzorima.

Ako se domaća košarka uglavnom može pratiti samo putem streama, komercijalnih ili specijaliziranih kanala, velik dio stanovništva jednostavno nema odgovarajući kontakt s njom. Rezultat svega je izuzetno mala potražnja za košarkom. Malo gledatelja, premalo televizijskog interesa, manje sponzora i najmanje novca, nedostatna produkcija i najmanje gledatelja.

Jesmo li ljudima uopće ponudili dovoljno košarke da bi je oni mogli zavoljeti?

KLUBOVI TROŠE NOVAC NA POBJEDU, A NE ULAŽU U VLASTITU BUDUĆNOST

Najskuplji igrač može biti onaj koji nikada neće ostati u klubu.

Ako klub svake godine troši najveći dio novca kojeg nema na gotove igrače, trenerima i upravi ostaje vrlo malo prostora za dugoročni razvoj, jer nakon sezone igrači odlaze i sljedeće godine sve počinje ispočetka. To nije razvojni model, već godišnje iznajmljivanje momčadi.

Pravi razvojni klub mora ulagati u trenere, infrastrukturu, individualni rad, mlađe kategorije i prijelaz igrača iz juniorske u seniorsku košarku, a u Hrvatskoj u posljednjih tridesetak godina, zbog nedostatka financijskih sredstava, svi košarkaški klubovi jedino mogu biti razvojni klubovi. Neki od tih razvojnih klubova će također osvojiti prvenstvo a velika većina će ostati u ligi a uz to će klub dobiti vrijednost koja ostaje.

IZVRNUTE VRIJEDNOSTI

Problem možda nisu klubovi, već ono za što ih sustav nagrađuje.

 Od klubova se često očekuje da više rade s djecom i mladima i to je zastupljeno u zakonu o sportu, zakonu o udrugama, Programu javnih potreba u sportu, te raznim drugim pravilnicima institucija, a s druge strane lokalna samouprava, županijski ili gradski sportski savezi, više novca daje klubu koji osvaja prvenstva.

Stoga, treneri svakog kluba koji su odgovorni za rezultat, favorizira iskusnije i starije igrače kojima  više vjeruje a trener mlađih dobnih uzrasta koristi akcelerante, igrače koji brže sazrijevaju a nisu posebno nadareni za košarku, te istovremeno drži retardante, one koji kasnije sazrijevaju, na klupi.

Dakle, ako se od trenera očekuje prvenstvo ili opstanak u ligi, neće riskirati s najmlađim igračima ili s onim koji kasne s biološkim razvojem.

Također, ako se sponzorima predstavlja rezultat kao glavno mjerilo uspjeha, klub će ponovno ciljati rezultat.

I onda se klubovima govori: „Morate razvijati mlade.” Ali sustav im istodobno govori: „Ako ne pobijedite, ostat ćete bez novca.”

To nije problem karaktera ljudi u klubovima, već je to problem kriterija sufinanciranja u sustavu poticaja.

GRAD PLAĆA OSVOJENA PRVENSTVA, A NE BUDUĆNOST

Ako javni novac nagrađuje samo rezultat, dobit ćemo upravo ono što smo platili.

 Posebno je problematičan način na koji se često vrednuju sportski klubovi u lokalnim sredinama. Ako je glavni kriteriji broj osvojenih prvenstava i plasman, klubovi će ulagati u ono što im donosi bodove na toj ljestvici.

Zašto nagrada ne bi bila značajno veća zato što je klub proizveo reprezentativca ili zato što je povećao broj djece koja treniraju ili zašto se ne bi vrednovalo koliko njegovih mladih igrača ulazi u seniorsku momčad i sufinancirao svaki klub koji radi barem s jednom dobnom kategorijom? Ako je to dio kriterija, klub će se tome prilagoditi.

Novac iz Programa javnih potreba sporta grada, županije ili općine, ne bi trebao samo financirati pobjednike. Trebao bi financirati ono što lokalna zajednica stvarno želi da sport proizvodi.

Nastavit će se...