Ako klub ne priča svoju priču, teško može očekivati da će ju pričati mediji.

ŠTO ZNAČI BITI DRŽAVNI PRVAK U KOŠARCI?

Što zapravo dobiva klub kada osvoji SueperSport Premijer ligu - prvenstvo Hrvatske?

U hrvatskoj košarci rezultat je postao sam sebi svrha. Osvojiti prvenstvo, ući u doigravanje, izbjeći ispadanje. To su ciljevi gotovo svih košarkaških klubova u Hrvatskoj.

Ali što se zapravo događa nakon osvajanja SS Premijer lige?

Koliko je taj naslov povećao vrijednost kluba, koliko je novih gledatelja privukao, koliko je mladih igrača proizveo, koliko je reprezentativaca stvorio, koliko je novog novca ušao u klub?

JE LI DOMAĆI REZULTAT POSTAO CILJ SAM PO SEBI?

Ako nacionalni prvak nema automatski ulazak u jaku regionalnu ABA ligu ili najjače europsko ULEB natjecanje, a za trećerazredna i četvrtorazredna FIBA natjecanja i neka druga manje značajna EU natjecanja, slijede kvalifikacije i dodatni uvjeti, onda se mora postaviti neugodno pitanje:

Je li domaći rezultat postao cilj sam po sebi, umjesto sredstva za razvoj kluba i igrača?

Problem nije u tome što klubovi žele pobjeđivati, nego u tome što gotovo ništa drugo nije dovoljno snažno nagrađeno.

SVI ŽELE POBIJEDITI — I ZATO MLADI NE IGRAJU

Prvaku trebaju iskusni, a posljednjem trebaju još iskusniji.

Klub koji se bori za naslov kaže da nema vremena čekati mladog igrača. Klub koji se bori za ostanak kaže isto. Onaj u sredini tablice također ne želi riskirati jer „sljedeće godine moramo napraviti iskorak”. Tako dobivamo nevjerojatnu situaciju u kojoj gotovo svaki klub ima opravdanje zašto mladi igrač ne može igrati.

Iskusni igrač je sigurniji. Treneru donosi manje rizika. Možda donese nekoliko pobjeda više, ali možda bi mu isto donio i mladi igrač a i imao bi možda i podjednako pogrešaka u igri kao i iskusniji igrač?

MNOGI SU ODUSTALI PRIJE NEGO ŠTO SU DOBILI PRILIKU

Posljedica svega je da mladi igrač ne igra, a  igrač koji ne igra ne razvija se nego stagnira.

I onda se jednostavno dogodi da igrač koji godinama trenira, ali ne vidi put prema seniorskoj košarci, zaključi da je vrijeme da odustane, a onda se pitamo, gdje su nam novi igrači?

HRVATSKI KLUBOVI BEZ HRVATSKIH IGRAČA

Kako očekivati lokalnu publiku ako na utakmicama domaći igrač, dijete kluba, ne igra?

U mnogim našim sredinama klub bi trebao biti reprezentacija vlastitoga grada, a u praksi imamo situaciju da u seniorskoj momčadi gotovo da i nema igrača iz tog grada ili bližeg okruženja?

Zašto bi obitelj, rodbina ili prijatelji igrača došli gledati utakmicu ako njihov lokalni igrač ne igra a ostali stanovnici ne poznaju nijednog igrača u ekipi?

Zašto bi lokalna tvrtka osjećala da je to klub kojeg mora podržati, zašto bi polaznik škole košarke zaželio da jednoga dana zaigra za seniorsku momčad ako je seniorski sastav prepun igrača koji su stigli izvana?

Stranac ili igrač iz drugog grada sam po sebi nije problem, ali je problem kada domaći igrač postane „vodonoša“ u vlastitom klubu ili u ekipi nema niti jednog domaćeg igrača.

Mali klub ne bi trebao pokušavati kopirati veliki profesionalni klub, jer je njegova najveća vrijednost upravo lokalna zajednica, ono što veliki klub obično nema.

DVANAEST STRANACA I JEDAN GRAD KOJI NE NAVIJA

Profesionalna momčad može biti uspješna, a klub potpuno izgubiti identitet.

Dovođenje kvalitetnog igrača izvana može biti odlično za klub.

Dovođenje igrača koji će pomoći mladima, podignuti kvalitetu treninga i biti mentor domaćim igračima ima smisla.

Ali ako je cijela momčad sastavljena od igrača koji su došli samo zbog ugovora, a nakon sezone odlaze dalje, dobiva se momčad bez strasti, ljubavi i korijena.

Takva momčad može pobijediti, ali teško stvara navijače, simpatizere, gledatelje ili prijatelje kluba. A bez publike u dvorani nema atmosfere, bez atmosfere nema događaja, a bez događaja nema razloga zašto bi utakmica bila važna ljudima koji žive u tom gradu.

Klub nije samo rezultat, klub mora imati odnos s mjestom u kojem egzistira.

NA TRIBINAMA NEMA NIKOGA  I TO JE KAO NORMALNO

Ako na utakmicu Premijer lige dolazi stotinjak ljudi, problem nisu ljudi.

Hrvatska košarka ne može očekivati da će publika sama od sebe doći. Publiku treba pozvati, dati joj razlog dolaska. Utakmicu treba najaviti, predstaviti igrače i ispričati priču. Posebno je neprihvatljivo da klub domaće utakmice igra u nekom drugom gradu, a te utakmice bi trebale biti način provođenja slobodnog vremena domicilnog stanovništva, događanje na koje će dolaziti cijela obitelji provesti jedno ugodno i zabavno prijepodne, poslijepodne ili večer, kao što je to slučaj u NBA.

Izvještaj nakon utakmice ne smije biti samo kako je netko pobijedio nekoga ili je netko poražen, jer to nije promocija košarke već samo jedan statistički zapis. Pogotovo u vremenu kad svaki klub ima neki svoj profil na društvenim mrežama i niz mogućnosti za isticanje klupskih aktivnosti i zanimljivosti.

Zašto ne bismo znali tko je bio najbolji mladi igrač, tko je debitirao, tko je odigrao najbolju utakmicu, tko je dijete iz lokalne škole košarke ili tko je prvi put dobio minute u igri?

Ako klub ne priča svoju priču, teško može očekivati da će ju pričati mediji.

Nastavit će se...