Možda je karizmom veći bio Dominique Wilkins, ali dovoljno je pogledati riznicu trofeja i onda ne bi trebalo biti nikakve dvojbe

Iako je u Italiju stigao u 36. godini života, u sedam sezona koliko je nastupao, prvo za Olimpiju iz Milana, pa poslije Filanto, te naposljetku Teamsystem, ostavio je dubok i neizbrisiv trag.

Momča iz Milana s njime je dobila onaj presudni čimbenik za osvajanje dva naslova prvaka Europe. Bila je to generacija Dina Meneghina, Mike D'Antonija, Ricarda Pittisa, Roberta Premiera... U oba finala nesretnici su bili košarkaši Maccabija. Mogli bismo povući paralelu u značaju McAdooa za Milano kao što je to bio slučaj s Draženom Petrovićem prilikom dolaska u Cibonu, kojoj je baš nedostajala jedna ekstra zvijezda. Vrhunski igrač, prevaga koja je činila prednost u odnosu na konkurenciju.

Inače, Bob McAdoo koji je rođen 1951., odigrao je ukupno 14 sezona u najboljoj ligi svijeta. Draftiran je od strane Buffalo Bravesa (današnjih LA Clippersa) 1972. da bi nakon četiri sezone otišao u New York Knickse, pa se zatim kratko zadržao u Boston Celticsima. Uslijedile su epizode u Detroit Pistonsima i New Jersey Netsima, da bi sa 30 godina, 1981. potpisao za Los Angeles Lakerse, u kojima osvaja dva naslova. Podsjetimo, bila je to skupina fantastičnih košarkaša predvođenih Magicom Johnsonom i Kareem Abdul Jabbarom, te na klupi Pat Rileyem. NBA put je zaključio u Philadelphiji. Ukupno je ostvario prosjek od 22.1 poena, 9.4 skokova i 1.5 blokada po susretu.


Uz to što je na ruku stavio dva prstena, diči se i sa pet All-Star nastupa, tri naslova najboljeg strijelca, a jednom je proglašen i najkorisnijim igračem cijele lige. Povratak u NBA uslijedio je 1995. i to u ulozi pomoćnog trenera u Miamiju, s kojim je osvojio još tri naslova. Došao je na nagovor Pat Rileya i od jedne do tada prosječne momčadi stvorili su kompetentnu momčad, sastav koji je od tada konstanta na vrhu lige.

Sve u svemu, Bob McAdoo bio je veliki košarkaš, igrač koji je polučio dosege kakvi su današnjim generacijama sve nedostižniji. Bio je izniman profesionalac, jer da nije, nema šanse da bi trajao toliko dugo, čak do 42. godine. Važno je reći, ne samo trajao, već bio aktivan i vrlo bitan čimbenik klubova za koje je nastupao pri kraju karijere. Bez ikakve sumnje, slobodno ga možemo svrstati među deset najboljih koji su ikada igrali ovu predivnu igru na Starom kontinentu.