Nebeski koš na drugi obruč (8)

Nije 1948. bila iznimno stresna samo za komunističku Jugoslaviju koja prekida odnose sa SSSR-om i iz silnoga poslijeratnog siromaštva ulazi u još goru materijalnu i svaku drugu bijedu, gdje ljude ponovno „jede mrak“ a zatvori postaju premaleni i moraju se nalaziti nova mjesta za one koji su ostali na „Staljinovoj liniji“.

„U drugoj polovici 1948. godine u zadarskom klubu dolazi do smjene generacija jer su Pittoni, Alunni, Vazzoler, Nadoveza, Zane i Zeraušek iselili u Italiju“. Tullio Rothlitzer igra zadnju zadarsku sezonu i nakon dva osvojena prvenstva Hrvatske Zadar je 1948. nakon teško nadoknadivih igračkih gubitaka drugi pa ne nastupa na državnom prvenstvu, a „i ženski je sastav bio drugi, a onda se raspao i jedno se doba nije natjecao“.

Pred polijetanje 27. 3. 1968.

Je li tomu kumovao nedostatak lopti i općenito siromaštvo ili to što su se žene „morale skinuti u kratke gaće, a onda je bila sramota pokazivati gole noge“, ili možda neki treći i četvrti razlog, povjesničari nisu rekli. No te će godine košarkaški Zadar, koji neće nastupiti na državnomu prvenstvu na kojemu je godinu prije u obje konkurencije bio drugi, Nebo posebno zamilovati. U Zagrebu 26. studenoga 1948. silazi na Zemlju  Krešimir Ćosić, a jedanaestogodišnji Giuseppe Giergia radeći „škarice“ lomi ruku pa mu otac zabranjuje bavljenje nogometom i moli Isidora Maršana, koji je trenirao zadarsku košarkašku mladost i imao iznimno velik ugled, neka ga nagovori na trening. S onima što će doći za njim, i Krešom u paru, Pino će kao istinski lider Zadar katapultirati u svjetsku košarkašku orbitu.

Pino i Krešo u trenucima odmora