Intervju tjedna

Nakon Marija Delaša, sugovornik nam je njegov imenjak Mario Krešić, dugogodišnji član Ribole Kaštela koji je prije dva ljeta napustio klub i potpisao za sinjski Alkar, dok u novoj sezoni nosi dres Samobora. Evo presjeka njegove dosadašnje karijere:

Mario, tvoji košarkaški počeci i velik dio odrastanja vezani su uz Ribolu Kaštela. Kako je započela tvoja košarkaška priča, tko je najviše utjecao na tvoj razvoj i koje uspomene iz kaštelanskih dana posebno čuvaš?

''S košarkom me upoznao otac. On ju je kao mlađi igrao amaterski, pokazao je i meni pa sam je zavolio. A gdje drugdje početi s košarkom nego u domaćem klubu? Ipak, sve je postalo ozbiljnije kada sam došao kod trenera Tonija Biočića. Tu smo se razvijali kao ekipa, a sa svim suigračima iz mlađih kategorija ostao sam u kontaktu do danas i rado se čujemo."

S kadetskom reprezentacijom Hrvatske 2018. godine u Novom Sadu osvojio si naslov europskog prvaka. Kako osam godina kasnije gledaš na taj veliki uspjeh i čega se najviše sjećaš s tog prvenstva?

''Što se tiče reprezentacije, smatram da ona puno pomaže mladim igračima u razvoju, kako individualnom tako i momčadskom. Volim vjerovati da sam svojim zalaganjem na treninzima dao doprinos osvajanju tog zlata 2018. godine, iako nisam imao značajnu minutažu na utakmicama. Svakako je to jedno lijepo i neizbrisivo iskustvo kojeg ću se sjećati cijelog života."

Jesi li ostao u kontaktu sa suigračima iz te reprezentacije i pratiš li njihove karijere?

''Te je godine bila baš dobra atmosfera u ekipi. Svi smo kliknuli, kako igrači tako i treneri. S nekima sam još uvijek u kontaktu, čujemo se, a naravno da pratim i sve što se s njima događa te kako napreduju."

Nastupio si i na Europskom prvenstvu za igrače do 20 godina. Koliko su ti reprezentativna iskustva pomogla u igračkom sazrijevanju i koliko je zahtjevan prijelaz iz uspješne juniorske karijere u ozbiljnu seniorsku košarku?

''Kao što sam već rekao, reprezentacija pomaže igraču da stekne iskustvo koje ne može dobiti nigdje drugdje, tako da je smatram vrlo važnom za razvoj mladih igrača. Seniorska košarka puno je drukčija od juniorske pa je za igrača bolje što se prije prilagodi. Nekima taj prijelaz bude težak, dok nekima jednostavno više odgovara seniorska košarka pa se brzo naviknu."

S Ribolom Kaštela osvojio si kadetski Kup regija, jedini klupski trofej na državnoj razini, a zajedno s još nekolicinom igrača iz te generacije vrlo si mlad ušao u prvu momčad. Koliko ti je sve to pomoglo u odrastanju i košarkaškom razvoju?

''U Kaštelima sam vrlo rano počeo trenirati sa seniorskom ekipom, zajedno s nekoliko suigrača iz svoje generacije. Trener Toni dobro nas je pripremio za taj korak, a trener Damir Rančić pružio nam je priliku kakvu vrlo malo mladih igrača dobije. Uz suigrače je opet bilo lakše jer nas je bilo nekoliko mlađih pa smo kroz dvostruke treninge, najprije juniorske, a potom i seniorske, brzo napredovali."

Nakon dugogodišnjeg igranja Prve lige za Ribolu Kaštela, prošle si sezone odlučio otići u sinjski Alkar. Kakav je bio prelazak u Premijer ligu, što ti je donijela sezona u Sinju i kako je bilo igrati pred poznatim, temperamentnim sinjskim navijačima?

''U Sinj sam došao nakon razgovora s tadašnjim trenerom Alkara Damirom Milačićem. Kroz razgovor s njim shvatio sam da uz njega mogu puno napredovati i stvoriti dobre temelje za profesionalno bavljenje košarkom. Sjećam se da smo te godine sezonu otvorili teškim porazom na gostovanju kod Zadra. Nakon utakmice sjeo sam na neku paletu ispred Višnjika i po glavi su mi se vrtjele misli: 'Što je meni ovo trebalo?' Na kraju se, uz veliki rad i trud te podršku navijača u Sinju, gdje čovjek stvarno uživa igrati košarku, sve dobro završilo. Iz Sinja zaista nosim lijepe uspomene."

Ovog ljeta uslijedio je novi korak u karijeri, potpis za samoborske "Risove". Kako je došlo do te, za mnoge iznenađujuće suradnje i koliko si zadovoljan svojom novom ulogom i dosadašnjim nastupima?

''Kao što sam u Sinj došao nakon razgovora s trenerom, tako je bilo i sa Samoborom. Smatram da uz trenera Babića mogu puno naučiti i napredovati. Slabije smo krenuli u sezonu, a neke ozljede sprječavale su nas da se uigramo kako treba. Međutim, sada sve polako dolazi na svoje i vjerujem da ove godine možemo napraviti dobar posao."

Sa samo 23 godine iza sebe već imaš europsko zlato, reprezentativne nastupe, klupski trofej, niz godina provedenih u seniorskoj košarci te vrijedno iskustvo igranja u najvišem rangu domaće košarke. U kojem segmentu igre vidiš najveći prostor za daljnji napredak i kakve si ciljeve postavio pred sebe u sljedećih nekoliko sezona?

''Ja sam još uvijek na početku. Ima tu još puno posla i puno rada kako bih postigao nešto čime bih bio zadovoljan. Najvažnije je da volim to što radim i da uživam u tome. Vjerujem da je uz puno rada sve moguće, samo da me zdravlje posluži."

Kako danas gledaš na svoj bivši klub, pratiš li naše rezultate i vidiš li se jednog dana ponovno u kaštelanskom dresu, bodren od sugrađana s tribina Sokolane?

''Kad god mogu, na tribinama sam u Kaštelima. Često to bude i svojevrstan obiteljski izlazak. Otac voli košarku, a majka, koja u početku baš i nije bila za sport, sada stalno ide s nama. Jednostavno, tu sam proveo puno vremena i drago mi je doći na Sokolanu. Naravno, nadam se da ću se nekada u budućnosti vratiti i odigrati još malo košarke tu, onako iz gušta."

Kao i tvog imenjaka u prethodnom razgovoru, za kraj ćemo te pitati koju bi poruku želio poslati mladim košarkašima Ribole Kaštela koji danas treniraju u istoj dvorani u kojoj si i ti napravio prve korake.

''Mladima bih poručio samo da slušaju svog trenera, ali i starije igrače. Meni su neki iskusni suigrači puno pomogli i naučili me bezbroj stvari vezanih uz košarku. To je moj savjet svima koji se žele ozbiljno baviti košarkom."

Foto: FIBA / KK Ribola Kaštela