Božo Dioklecijan!

Kretor čuda s Gripa iz Munchena 1989. godine, veličanstveni Božidar Maljković, koji je s Jugoplastikom osvojio dvije titule prvaka Europe, na svoj je način opisao dolazak u Split i onako kako ga je doživio. Božo Dioklecijan, da, on je bio car tog vremena... Isplati se pročitati sjećanja jednog, jedinog i neponovljivog.

DOLAZAK U SPLIT

Da sam normalan, poludio bih, kada sam ljeta gospodnjeg 1986. dobio poziv od Splićana. Tada je Prvi maj još bio ozbiljan praznik, selo u Bačkoj gdje su moji kolonizirani iz Like, onim vlakom bez voznog reda, lokalna kudeljara, i poziv sekretara Bilića na neki crni, bakelitni telefon, koji kao i policijska palica izaziva strahopoštovanje. Krećem sa ženom i djecom kući, za Beograd. Ispraća me jedna velika duga na nebu, iznad pašnjaka i livada gdje sam konje jahao, i kao da mi kaže: „Idi, ja ću čuvati tebe i sve tvoje”... Stižem u Beograd, svi prijatelji mi kažu: „Ne idi, to je lijep, ali ludi grad, potjerat će te kući poslije dvije izgubljene, a ekipa im je kao šareni orkestar, koji je jedva ostao u ligi.” U mojoj glavi košmar, pitanja... gdje su čuli za mene, ko me preporučio, zašto baš ja? Koga su zvali prije mene? Glupost, to je isto kad se ženiš pa hoćeš da znaš s kim je bila tvoja voljena prije tebe. Najbolji način da brzo poludiš.

PROFA I RANKO

Da sam normalan, poludio bih, kad sam stigao na aerodrom osjetio sam u nosu stare mirise mora, smreke, borovine, palmi i nečega magičnog što samo bog zna i ljubomorno čuva kao i stari pariški majstori parfema svoju recepturu; 80 kilometara odatle, u Vodicama sam odrastao, ali taj čarobni miris nikada nisam osjetio... Sekretar Biba me dočeka, krenusmo za Gripe, priča mi o Kaštelima, ja se pravim lud, ne kažem mu da sam u Starom proveo tri nezaboravna ljeta. Odjednom, žuti „reno“ počne da se trese, poskakuje i - stane. Odmah sam pomislio: “Sirotinja mi je kao sudbina.” Ko hoće juhu, nema salatu i obrnuto. I u mom Ušću, i u Radničkom bilo je to nepisano pravilo. Nekako dođosmo do Gripa. Tamo, na prvom katu nas čekaju Milas, Sabalić, Jerkov, Katunarić, Njegovan... Htjeli bi da budu ozbiljni, strogi, ali ne mogu. Dobrotu teško možeš sakriti. Tri sekunde je trajao razgovor oko moje plaće. Dali su mi nešto, ali budući da do tada nisam imao ništa, prihvatio sam. Žele uzima riječ i kaže: E, moj majstore da znaš šta su o tebi rekli Profa Nikolić i Ranko Žeravica tražio bi tri puta više. Brzo sam odgovorio da će platiti mnogo, mnogo više, ali da mi treba malo vremena. I oni i ja pomislili smo isto, da bog da pa da bude tako. Šutjeli smo kao da bi izgovorena želja spriječila njeno ostvarenje. Dogovor je obilježen ručkom u „Opatiji” uz specijalitete od kojih su neki danas zabranjeni...

HOTEL “PARK”

Da sam normalan, poludio bih, kada sam pročitao u „Slobodnoj Dalmaciji” da je jedan od glavnih mulaca, na pitanje o novom treneru izjavio “šta će nam ovaj, niko ga ne zna, zar na nama da se vježba”... Kako kažu Talijani, propustio je divnu priliku da šuti. Ali, bio je u pravu. Sjećam se snažno te noći prije prvog treninga. Ofucan, Titov apartman 101, u hotelu „Park”, brza večera, ljubazni ljudi, napisan trening. Košmarna noć, budim se i vidim na vratima balkona, bijeli šal od maca s topole, čije mi grane, kroz prozor gotovo ulaze u sobu. Izgleda da su te mace moj životni suputnik. Za čas zaplačem, moj nos se poveća, moje usne oteknu, kao današnjim folk pjevačicama, svrab u očima... Sjedam u neku nakazu od auta, koju je Profa nazvao "sokotalo", i skromno stižem na Gripe.... Da, stigoh na Gripe, tresući se kao traktor u leru. Dočeka me stručni savjet u sjenci, kako su grupu penzioniranih moreplovaca posprdno zvali ovi iz kluba, gledajući me ispod oka podrugljivo, s monumentalnom nevjericom kao da sam došao da asfaltiram njihovo more. Prvi trening, razgovor na centru igrališta, ogromno iznenađenje jer mi se svi obraćaju s vi. Slije pitanje drugog, malo starijeg mulca, od ovoga što me je pohvalio u “Slobodnoj”: „Šjor Božo, a kako mi vas da zovemo?“ Odgovorio sam mu: „Kako god hoćete samo nemojte da vrijeđate”. Kratko se nasmijaše i odoše.

BURA SA RIVE 

Da sam normalan, poludio bih, kada sam se s Bibom i Mackom spustio do Firula, a tamo pokojni Barulja drži banku i govori: „Samo da prođu ove tri marčanske bure, pa da igramo picigin na Bačvicama.” Odavno su me novobeogradski mangupi (ne barabe) učili da nikada ne reagiram na prvu fintu. Zato šutim i slušam. Navodno, u martu pušu tri bure, uvijek u iste dane. Prva 7, druga 17, i treća 27. Poslije treće počinje ljeto, dugo i toplo s čarobnim valovima i mirisima s Marjana. Brzo shvaćam da svi vjeruju u tu priču, a ja mislim u sebi: „Priča vam je dobra, ali nije za sve uzraste.” Jedva čekam 7. mart i, gle čuda, udari bura, hladnoća brutalno ulazi u kosti, isto se desi 17. i 27, Split je bio prozirno čist, u blago modroj i prozračnoj boji. Počne picigin na Bačvicama, masovno kupanje, žene koje su jedva sačekale da se skinu... Pamtim, tako je bilo svake od moje četiri godine. Kada je riječ o meteorologiji, ispričat ću vam jednu nikada razumljivu priču. Naime, tada nije bilo mobilnih, nije bilo ni mnogo para, svi smo bili podjednako bogati, ili siromašni. Desilo se to na Kanarskim otocima. Ugledni privrednik, član uprave našeg kluba, iz telefonske govornice zove kući. Ja slušam razgovor, nehoteći. “E, ti si?!”, pa pauza “e, stiga san na Kanare, kakvo je vrime doli? Južina? Opet južina as ti gospe...” Kraj razgovora. Nije pitao ženu ni kako je ona, ni kako su sitna djeca, nije pitao ni za poduzeće koje je uspješno vodio... ali, vrijeme je najvažnije. Najvažnije je ono što uopće nije važno i na šta on sa 5.000 kilometara razdaljine sve i da hoće, ne može utjecati. U slučaju malo dužih razgovora bi još pominjali bakalar, ima li ga ili nema i kako će ga spremati. Zdravlje oca, majke, žene, djece nije važno, najvažnije su meteo-situacija u Splitu i bakalar. Za ovu priliku od mene dovoljno. Riječi su dokumenti i treba ih pažljivo birati, reče veliki pisac. Slijepo sam se držao toga u ovom sjećanju.