Kolumne
Što se može očekivati od hrvatske košarke dok kapetani abaligaša voze Uber?

Što se može očekivati od hrvatske košarke dok kapetani abaligaša voze Uber?

Autor: Paulo Sarić Photo: Basketball.hr (Šime Zelić)

„Pravi problemi su dublji, ili slikovitije rečeno viši, kad se govori o tome razgovor postaje sve tiši“

Stihovi iz podnaslova dolaze iz uspješnice splitskog benda TBF. Napisani prije više od 20 godina, danas su aktualni kao i tada. Ako ne i aktualniji… I mogu se preslikati na brojne sfere društva. Pa tako i na košarku.

Klupska sezona je gotova i vrijeme je da se uđe dublje u problematiku. Ako očekujete napad na loš rad u klubovima, na rad ljudi u Savezu ili na popis igrača koje je izbornik Dražen Anzulović pozvao u reprezentaciju za nadolazeće susrete, iako i u tu ima nešto 'štofa' za pisati – slobodno prestanite čitati.

Ovo nije tekst o tome.

Ovo je tekst o pravim problemima! Onima o kojima se malo priča i još manje piše. A ključ su pada hrvatske košarke.

Krenimo od lige i igrača. Često se čuje da je hrvatska košarka izgubila na kvaliteti u zadnjih dvadesetak, tridesetak godina. Da ima manje vrhunskih igrača, manje sposobnih trenera, da je manje ljudi na tribinama, da je liga slabija… Posljedično i reprezentacija. Teško je ne složiti se s time. Nemoguće. Pokazatelji su jasni.

No, većina priča o najbitnijoj stvari, o uzrocima problema, zaobilazi glavni problem. Neki će uprijeti prstom u sve manji broj djece koja se bave košarkom, drugi u slabiju osposobljenost trenera, treći u okoštale strukture u kancelarijama. I svi će biti donekle u pravu. Ali svi će zaobići strukturne razloge zašto nam košarka nije na nekadašnjoj razini. One koji s košarkom – imaju malo veze.


Soljenje je mora raditi poveznicu s uspjesima hrvatske košarke s kraja 80-ih i početka 90-ih godina. Dovoljno je reći da je vrijeme bilo drugačije. Ili možda preciznije – da je sustav bio drugačiji. Stoga preletimo tih gotovo 30 godina i pogledajmo što imamo u suvremenom okruženju.

Kvarner je propao. Šibenka je propala. Zagreb samo što nije. Cibonu, Zadra i Splita spasio je, ili im makar produžio život, prvo zakon o preoblikovanju, a onda i o predstečajnoj nagodbi. No, većina klubova i dalje posluje u minusu, a primjeri dobrog poslovanja su oni koji uspiju doći do „pozitivne nule“. Problem je, samo, što potonji u pravilu – ne ostvaruju rezultate.

Većina se klubova u Republici Hrvatskoj financira javnim novcem. Socijalističko je to naslijeđe, ali nažalost, lako moguće i jedini način da košarka u Hrvatskoj živi. Preživljava. Činjenica je, mnogima zamagljena, nekima bolna, trećima realna, da smo premalo tržište. I da imamo – predobre košarkaše!

Za ono što ih možemo platiti.

HT Premijer liga nije bila gledana. Maknemo li Sinj, Šibenik i Zadar veći je broj ljudi koji u gotovo bilo koje doba dana piju kavu na Forumu, na Rivi ili u Tkalči nego što posjećuju dvorane. Kvragu, neke su utakmice bile toliko slabo posjećene da se više ljudi moglo nabrojati u zadarskom HNK-u na prosječnoj predstavi nego u dvorani.

A Zadrani i kazalište i ne idu baš ruku pod ruku…

FOTO: KK Zadar - Zvonko Kucelin

Problem je novac. Novac za hladni pogon, novac za igrače, novac za trenere. Trenutno preko stotinu hrvatskih košarkaša igra u inozemstvu. Ogromna brojka, dovoljna za popuniti čitavu ligu. Neki bi od njih bili nositelji u svim klubovima, neki bi dušu dali u rotaciji, a neki ne bi ni primirisali parketu. I to vam je realnost. Ali svi, ili ogromna većina, zarađuje veći novac od svojih kolega koji su ostali unutar granica Lijepe naše. A, kako smo utvrdili – od arije se ne živi.

Ne treba daleko gledati. Tek nekoliko mjeseci unazad. Tri statistički najbolja igrača HT Premijer lige početkom prosinca bili su Martin Junaković, Venkatesha Jois i Sven Smajlagić.

Niti jedan nije dočekao Novu godinu u Hrvatskoj!

Hoćemo dalje? Dino Butorac, Kenny Rhymes, Joshua Bostic, Filip Bundović, Preston Knowles… samo su neki od igrača koji su prije kraja sezone napustili svoje klubove.

Solidna ekipa, zar ne?

Godinu ranije tada ponajbolji visoki igrač lige Domagoj Samac otišao je u francuskog niželigaša.

- Lani sam Samca pustio usred sezone. Menadžer mu je donio ponudu od 10.000 eura, a kod nas je igrao za 1.000. U Ciboni nije dobio ništa, pa je želio poći. Ja sam mu mogao reći: „Sine, borim se za ostanak: Ne može.“ Ali nisam. A bio nam je najbolji igrač i u tom trenutku jedan od pet najboljih u ligi kazao je mi u razgovoru još za vrijeme ljeta jedan od prvih operativaca Hermes Analitice Božidar Bilafer.

FOTO: Šime Zelić (Basketball.hr)

Nekoliko je mjeseci kasnije njegovim stopama pošao i David Ušić. Jurica Dražović je krajem prošle godine procijenio da mu se više isplati biti medicinski tehničar u OB Zadar nego biti – prvi skakač Jazina Arbanasa. Antonio Vlaić je pretkraj sezone našao posao u Zagrebparkingu i propuštao treninge u Zaboku. A Zabok je za hrvatske prilike uređena momčad.

Kvragu, pa kapetan Zadra (je) vozi(o) Uber!

Reći ćete tržište? Pije vodu, ali pitanje gdje to vodi hrvatsku košarku ostavlja bez odgovora.

No, ni odlasci u inozemstvo nisu najveći problem. Gro je mladića procijenilo da im se ne isplati igrati košarku na profesionalnoj razini u Hrvatskoj. Radije će konobariti, raditi u poslu s nekretninama ili biti na – baušteli.

I haklati usput. A nije da nisu mogli pojačati premijerligaše ili, u najmanju ruku, donijeti širinu u kadru. Momci su to s iskustvom igranja prve lige, momci s inozemnim iskustvom, momci koji su igrali u Češkoj, Švedskoj, Njemačkoj… I odabrali da im košarka bude zanimacija, a ne posao. Legitimno. No, baca novo svjetlo na probleme hrvatske košarke.

Iako će neki kao razloge njihovih odluka detektirati nedostatak želje za dokazivanjem, treba realno sagledati situaciju i priznati da je iluzorno očekivati da ljudi s iskustvom koji znaju koliko vrijede pristanu igrati za nekoliko tisuća kuna i, kako mi je jedan od njih rekao – gubiti život i iskustvo koje su mogli steći u drugim poslovima.

FOTO: Šime Zelić (Basketball.hr)

Jednostavno, nije realno očekivati da će se momci s 27-28 odrađivati dva treninga dnevno, vucarati se satima autobusima ili kombijima (!!) po Hrvatskoj i pristati da ih se tretira kao da su tek završili juniorski staž. Za siću. Za novac manji od prosječne plaće.

Začarani je to krug iz kojega nije lako pronaći izlaz. Jer sve dok je financijska situacija u državi loša, a loša jest, sve dok se igrači i treneri ne mogu adekvatno platiti i imati podršku poslodavca – odlazit će vani ili igrati s manjim motivom. Osnove su to psihologije koje ljudi na pozicijama moći prečesto zanemaruju.

A tada će biti sve manje ljudi na tribinama, sve će teže biti prodati proizvod i privući sponzore

Pozitivan primjer u cijeloj priči je samo Cedevita koja se, iako de iure nije privatni klub, najvećim dijelom financira iz privatnih izvora. I pritom ima rezultat. Što god tko o njemu mislio… I za ovu priču najbitnije – plaća na vrijeme. Pitajte samo nekoga kome plaća kasni nekoliko mjeseci ili godinu dana kako se osjeća i s čime se bori u glavi.

Stoga je potrebno sjesti, skupiti glave i što prije krenuti u rješenje gorućih problema. Dok još nije prekasno.

Dok se još ima što spasiti…