Promocija nije luksuz

PRVACI HRVATSKE U JUNIORIMA, A IGRAČA NEMA

Što ako je osvajanje juniorskog prvenstva zapravo pogrešno postavljen cilj?

Juniorska kategorija nije stvorena zato da bi klub skupljao pokale, već da bi stvarala seniorske igrače. Ako klub osvoji kadetsko ili juniorsko prvenstvo, a nekoliko godina poslije nijedan od tih igrača ne postane ozbiljan seniorski košarkaš, moramo se zapitati što smo zapravo razvijali.

Možda smo razvijali rezultat juniorske momčadi, a ne igrače. To nije isto.

Najbolja razvojna škola možda neće osvojiti svako prvenstvo, ali može proizvesti jednog ili više kvalitetnih seniora, jer upravo bi to trebalo biti najvrjednije.

GDJE JE KOŠARKAŠKI NOVAC ZA RAZVOJ I SOLIDARNOST?

Nogomet je od igrača napravio ekonomsku vrijednost. Košarka to nije dovoljno napravila.

Ovdje problem prelazi granice Hrvatske.

Ako mali klub razvije igrača, u njega ulaže godinama, a igrač kasnije ode u veći klub ili inozemstvo, razvojni klub mora imati dovoljno snažan mehanizam da sudjeluje u vrijednosti koju je stvorio.

NEKI KAŽU: „NOGOMETAŠI SU GLUPI!“

Nogomet je razvio različite mehanizme kojima se dio koristi od kasnije karijere igrača vraća klubovima koji su sudjelovali u njegovom razvoju.

Košarka nema jednako snažan i univerzalno učinkovit razvojni ekonomski model.

Posljedica takvog pristupa je kupiti gotovog igrača, a ne razviti vlastitog.

A sustav u kojem je kupnja jednostavnija i sigurnija od razvoja ne može dugoročno proizvoditi dovoljno kvalitetnih igrača.

Što znači bilo kojem našem košarkaškom klubu, da svake godine osposobi po nekoliko igrača za prvi tim, ako nitko od njih ne igra u seniorskom timu, a za one koji nastave svoje usavršavanje izvan kluba, ne dobivaju ništa? To onda nije ulaganje, već trošenje novaca i nikako nije održivo.

FIBA BI TREBALA NAGRADITI ONOGA TKO „PROIZVODI“ IGRAČA

Ako želiš više igrača, moraš nagraditi one koji ih stvaraju.

Ako FIBA želi razvijati košarku, nije dovoljno organizirati natjecanja. Mora stvoriti sustav u kojem je razvoj igrača ekonomski vrijedan.

Klub koji je pet, šest ili deset godina razvijao igrača trebao bi imati dokazivo pravo na dio koristi kada taj igrač postane profesionalac.

To bi mogao biti sustav koji bi omogućio da se novac nastao pri transferu igrača može distribuirati prema svim klubovima koji su igrača razvijali, prema vremenu provedenom u njihovim programima i prema kasnijoj razini njegove profesionalne karijere.

Tada bi se dogodila velika promjena, jer igrač više ne bi bio samo trošak razvoja. Postao bi investicija.

HRVATSKA KOŠARKA NEMA PROBLEM SAMO S NOVCEM

Ima problem s time što novac ne proizvodi dovoljno nove vrijednosti.

Može se u hrvatsku košarku ubaciti još dva milijuna eura, kao one godine kad je organiziran kvalifikacijski turnir za odlazak na Olimpijske igre ili se potroši na nekoliko skupljih igrača, dobit ćemo možda bolji rezultat ili bolju momčad, ali ne nužno i bolju košarku.

Ako se novac uloži u trenere, mlađe kategorije, infrastrukturu, individualni razvoj, promociju, rad s lokalnim školama i stvaranje publike, novac može proizvesti nešto što ostaje i nakon jedne sezone.

Nije pitanje samo: „Koliko novca ima hrvatska košarka?”, već je pravo pitanje: „Na što hrvatska košarka troši novac?”

ZAŠTO BI NETKO DANAS UOPĆE DOŠAO NA KOŠARKU?

Ako nisi u košarci, ne poznaješ igrače, ne pratiš ligu i nitko ti ne priča što se događa, zašto bi došao?

Publika se ne stvara naredbom, već identitetom, povjerenjem i poštovanjem.

Ljudi dolaze zbog igrača kojeg poznaju, zbog djeteta koje trenira u klubu, zbog prijatelja, zbog grada, tradicije ili zbog osjećaja da je utakmica posebni doživljaj.

Zato bi klubovi trebali prestati tretirati promociju kao nevažan dodatak.

Najava utakmice, izvještaj, fotografije i snimke s utakmice, kao ni suradnja s osnovnim i srednjim školama te fakultetima nije luksuz, nego stvaranje buduće publike, simpatizera, gledatelja ili navijača.