Košarka je više od igre, zato se ne valja igrati s njom...

Još jedno veliko međunarodno natjecanja proći će bez Hrvatske. Kina će od 31. kolovoza do 15. rujna biti domaćin Svjetskog prvenstva na kojemu je, prema subjektivnom, ali i činjenicama potkrijepljenom mišljenju FIBA-inog stručnog suradnika, hrvatskog  novinara Igora Ćurkovića, glavni favorit Srbija.

Dok se u Hrvatskoj slažu momčadi za novu sezonu, bitke vode s blokadama i deblokadama glavnih pretendenata na naslov, saniraju štete slijetanja i odlijetanja glasovitih NBA igrača, podvlači crta ispod rezultatski poražavajućeg ljeta mlađih selekcija na europskim prvenstvima, zavarava kako su dva daleka putovanja u Kinu i jedno u SAD-e baš ono što nam treba, širom Svijeta košarkaške velesile, a za nas su to sve one reprezentacije koje će nastupiti na Svjetskom prvenstvu, odigravaju pripremna utakmice i pune baterije za najvažniji košarkaški događaj godine.

Rezultati tih susreta su nevažni, ima tu igre skrivača, stjecanja autoriteta kod sudaca, izbjegavanja ozbiljnijih ozljeda (a taj dio je najteži)... Ali ima i spektakla. Dvorane su pune kao šipak. Svi žele svoje košarkaše napuniti optimizmom ne bi li pred milijunskim auditorijem napravili što bolji rezultat i prezentirali svoju zemlju.

U prvoj, od dvije zakazana utakmice Australije i SAD-a, Amerikanci su jučer nadigrali domaćine u Melbourne 102-86. Manje važno. Ovu košarkašku ekshibiciju ususret Svjetskom prvenstvu pratilo je, prema službenim podacima, preko 50 000 gledatelja.

Košarkaški svijet se u svim segmentima ukrcao u supersonične vlakove i velikom brzinom postavlja nove medijske, marketinške, organizacijske i stručne kriterije vrijednosti. No, ničeg od toga ne bi bilo da nema iskona, one košarkaške kvalitete koja ujedinjuje emocije nacije i diže ju na višu razinu.

Hrvatska još koristi dizelske lokomotive i ako se ne promijeni način razmišljanja i djelovanja sve češće ćemo se nalaziti u prilici da na velikim smotrama budemo promatrači.

Prvi korak je detektiranje probleme i preuzimanje odgovornost. Drugi je izrada plana koji u sebi mora imati ugrađenu i stavku vraćanja kulta reprezentaciji. Treći je rad na ostvaranju tog plana. S puno entuzijazma, odricanja i emocija, sa što manje taštine i sapuna za pranje ruku.

Za sve koje žele dobro hrvatskoj košarci u njoj mora biti i mjesta, makar mislili drugačije. Ako nigdje drugo, a ono za okruglim stolom, jer nekada se izvana bolje vidi što ne štima nego iznutra.

Imamo temelje, imamo talente, imamo stručnjake, imamo uvjete, imamo čak i ugled i reputaciju... Kapital je to koji se može i mora iskoristiti. Do tada, sretno Brazil, sretno Aco, sretno susjedi...