Kada bih mogao vratiti vrijeme, ne bih ništa mijenjao.
Jedanaest seniorskih sezona u istom klubu, nastupi u Premijer i Prvoj ligi, kapetanska uloga, košarka 3x3 i posao u zdravstvenoj skrbi o sportašima – sve je to dio životne i sportske priče Josipa Vidovića, 26-godišnjeg kapetana Ribole Kaštela.
U seniorsku momčad priključen je još kao šesnaestogodišnjak, a danas je jedan od njezinih najiskusnijih igrača i važna poveznica između trenera i mlađih suigrača. Uz njegovu karijeru veže se i jedna neobična zanimljivost: rođen je 29. veljače pa je dosad imao priliku proslaviti rođendan na pravi datum samo šest puta.
U razgovoru za klupsku stranicu Josip se prisjetio svojih košarkaških početaka, premijerligaških dana i najdražih uspomena, govorio o ulozi kapetana, izazovima usklađivanja sporta i poslovnih obveza te teškim životnim trenucima u kojima mu je košarka bila dragocjen oslonac. Otkrio je i koliko još dugo planira igrati te po čemu bi volio da ga jednog dana pamte ljudi povezani s klubom.
Josipe, rođen si na prilično neobičan datum, 29. veljače 2000. godine, pa si dosad imao priliku proslaviti rođendan na pravi datum samo šest puta. Ima li šala na račun toga što si po broju „pravih” rođendana još uvijek dječak?
„Hahaha, da, uvijek je zgodno našaliti se na tu temu. Dok sam bio mlađi, zbog toga sam često bio zanimljiv društvu. Kako su godine prolazile, sve sam manje imao osjećaj da uopće imam rođendan jer taj 29. veljače gotovo i ne postoji u kalendaru. Bilo je situacija kada bih upoznavao neku novu osobu, a netko bi sa strane dobacio da imam samo četiri godine ili rekao: 'Hajde, pogodi kada je on rođen!' Mnogi bi pomislili da se netko šali s njima, sve dok ne bih izvadio osobnu iskaznicu i pokazao im datum rođenja.”
Kada smo već kod godina, zanimljivo je da sa samo 26 godina igraš svoju jedanaestu seniorsku sezonu u dresu Ribole Kaštela. Seniorskoj momčadi priključio si se još u sezoni 2016./17., kao šesnaestogodišnjak. Kako pamtiš svoje prve seniorske korake, tadašnje suigrače i trenere te koliko je za tvoj razvoj značilo tako rano uključivanje u seniorsku košarku?
„Sa 16 godina priključen sam prvoj momčadi koja se tada borila za ulazak u Premijer ligu. Bila je to vrlo ambiciozna ekipa, sastavljena od sedam ili osam iskusnih igrača, dok su ostatak činili tadašnji juniori. Kao najmlađi, momčadi smo se priključili Josip Sanader i ja. To je sigurno bio prvi trenutak u kojem sam osjetio da me netko u klubu ozbiljno doživljava i da od mene nešto očekuje. Svakodnevno sam učio, upijao savjete starijih suigrača i pokušavao što bolje prepoznavati i razumjeti situacije na terenu. Mogu slobodno reći da sam imao sreće što sam tada uz sebe imao ponajprije dobre ljude, ali i kvalitetne suigrače koji su bili spremni pomoći nama mlađima.”
Već u svojoj drugoj seniorskoj sezoni, 2017./18., bio si član momčadi Ribole Kaštela koja se natjecala u Premijer ligi. Kakve uspomene nosiš iz tog razdoblja i koliko ti je značilo trenirati i igrati na najvišoj hrvatskoj razini?
„Momčad je loše započela sezonu, čak bez pobjede u njezinu prvom dijelu, što nas je na kraju koštalo ostanka u ligi jer su te godine tri ekipe ispadale iz natjecanja. Za mene je to od samog početka bila jedna potpuno nova dimenzija košarke. Mladom igraču iznimno je važna brza prilagodba, kao i sposobnost čitanja igre kako bi mogao pratiti tu razinu natjecanja. To je posebno izraženo na poziciji razigravača, gdje o tvojim odlukama u velikoj mjeri ovisi igra cijele momčadi. Liga je tada bila vrlo jaka i ozbiljna, rekao bih čak kvalitetnija nego danas, tako da mi je svaka minuta provedena na parketu predstavljala dragocjeno iskustvo. U toj sam sezoni upoznao i nekoliko suigrača s kojima sam i danas u kontaktu, a s nekima sam ostao i jako dobar prijatelj.”
Ribola je posljednjih sezona nekoliko puta bila vrlo blizu povratka u najviši rang hrvatske košarke. Koliko je, prema tvojem mišljenju, današnja momčad udaljena od tog cilja i što bi bilo potrebno za novi iskorak?
„Kroz sve ove godine u Prvoj ligi klub se može pohvaliti s nekoliko nastupa u polufinalima i s dva finala doigravanja. Svake je godine nedostajala neka kockica da se sve posloži, a zasigurno i malo sportske sreće, koja često zna biti presudna. Glavna razlika između nas i ostalih klubova koji se bore za ulazak u viši rang jest profesionalizam. Većina njihovih igrača trenira dvaput dnevno i živi isključivo od košarke, dok kod nas igrači studiraju ili rade pa im košarka ne može uvijek biti na prvome mjestu. Klub ima lijepu priču, dobro se trenira i nastoji se izvući maksimum iz onoga čime raspolažemo. Nadam se da će se s vremenom zainteresirati još neki sponzori i da će se cijela priča podignuti na višu razinu. Ove smo godine pomladili momčad. Dobro radimo, ali mislim da će trebati još malo vremena da sve sjedne na svoje mjesto i da ponovno postanemo pravi konkurenti za najviše pozicije.”
Jedanaest seniorskih sezona u istom klubu prava je rijetkost u današnjem sportu. Što te sve ove godine veže uz Ribolu Kaštela i je li bilo prilika za odlazak u neku drugu sredinu?
„Prije svega, u klubu se osjećam kao kod kuće. Kroz sve ove godine stekao sam mnogo prijatelja i poznanstava za cijeli život, upravo zahvaljujući klubu i zajedništvu koje nas povezuje. Bilo je tijekom godina određenih mogućnosti i ponuda za nešto ozbiljnije, ali od samog sam početka planirao da mi košarka bude svojevrstan hobi i ispušni ventil od svakodnevnih obveza. Uz fakultet, a sada i posao, košarka je postala dio dana kojem se veselim i obveza koju odrađujem iz gušta. Bez obzira na to, uvijek nastojim pristupiti maksimalno ozbiljno, koliko god mi ostale obveze to dopuštaju.”
Danas si kapetan momčadi i jedan od njezinih najiskusnijih igrača. Kako doživljavaš kapetansku odgovornost, koliko se tvoja uloga promijenila tijekom godina i što smatraš najvažnijim u odnosu prema mlađim suigračima, posebno kada momčadi ne ide najbolje?
„Kapetanska je uloga uvijek velika i posebna odgovornost. Kapetan je poveznica između trenera i igrača, a jedan od njegovih najvažnijih zadataka jest brinuti se o dobroj atmosferi, kako na terenu tako i u svlačionici. U toj ulozi nemaš pravo na loš dan. Uvijek moraš dati nešto više od sebe, bez obzira na to ide li momčadi dobro ili loše. Već neko vrijeme pomalo ulazim i u ulogu mentora na terenu te nastojim pomoći mlađim igračima da napreduju i vjeruju u sebe. Drago mi je što sam tijekom karijere uvijek imao dobre i korektne suigrače. Nikada nije bilo nekih ozbiljnijih narušenih odnosa, čak ni kada bi netko igrao manje ili bio nezadovoljan svojom ulogom u momčadi.”
Početkom ove sezone došlo je do promjene na klupi Ribole Kaštela, kada je Tonija Biočića naslijedio Ante Delaš. Kako si kao kapetan doživio tu promjenu, što možeš reći o suradnji s obojicom trenera?
„Sa svim trenerima tijekom karijere imao sam korektan odnos, temeljen na međusobnom poštovanju, što se, vjerujem, moglo i vidjeti. Toni mi je bio trener još u juniorskim danima i dobro sam znao kakvoj košarci teži. Imamo dobar prijateljski odnos i izvan terena, a tijekom mojih seniorskih godina bio mi je i suigrač i kapetan. O njemu zaista mogu reći sve najbolje. Na početku ove sezone poklopilo se dosta stvari i naš negativan start bio je posljedica više različitih okolnosti. Antu poznajem već nekoliko godina i dobro sam upoznat s njegovim pogledom na košarku i posvećenošću radu. Zajedno smo odigrali nekoliko sezona, a dosta mi je pomogao u napredovanju i donošenju odluka na terenu.”
Uz klasičnu košarku 5 na 5 aktivno se baviš i košarkom 3x3, koja posljednjih godina postaje sve popularnija. Koje su najveće razlike između tih dviju disciplina, koliko ti iskustvo igranja 3x3 koristi u klasičnoj košarci i u kojoj se osobno bolje snalaziš?

„Oduvijek sam igrao basket s prijateljima, preko kojih sam zapravo i počeo trenirati košarku. S njima sam nastupio na nekoliko turnira, a sa 18 godina počeo sam dolaziti na Gripe, gdje se okupljala ekipa tadašnjih reprezentativaca i nekih od najboljih igrača basketa u Hrvatskoj. Od tada pa sve do danas svakog ljeta igram 3x3, nekad više, nekad manje, ovisno o tome koliko se oduži klupska sezona. To je iznimno intenzivna i dinamična igra, odlična za održavanje forme svakog košarkaša. Glavna je razlika u tome što nema klasičnog trenerskog vođenja tijekom igre, napad traje samo 12 sekundi, a dopušta se i nešto čvršća kontaktna igra. Iako imam dojam da se u posljednje vrijeme kriterij suđenja pomalo mijenja kako bi sport postao još atraktivniji. Mnogo je elemenata iz košarke 3x3 koje možeš prenijeti u klasičnu košarku, a posebna je draž i odlična atmosfera igranja na otvorenom. Mislim da se ipak nešto bolje snalazim u košarci 5 na 5, gdje je teren veći i otvoreniji. Ali, na to bi pitanje možda bolje mogli odgovoriti oni koji su igrali sa mnom.”
Osim što si kapetan Ribole Kaštela, zaposlen si i kao viši medicinski tehničar u splitskoj tvrtki Diomed Larem d.o.o., gdje sudjeluješ u pregledima, rehabilitaciji i oporavku sportaša, među kojima su i tvoji suigrači. Kako izgledaju njihovi dolasci kada se umjesto u ulozi kapetana nađeš u ulozi medicinskog djelatnika?
„Kod nas u poliklinici uvijek vlada opuštena atmosfera. Nitko posebno ne voli odlaziti liječniku pa se kao tim trudimo da se svaki pacijent osjeća što ugodnije. Naravno, kada dolaze moji suigrači, atmosfera je još opuštenija. I ostalo osoblje već se naviknulo na njih pa se često čuje neka šala poput: 'Evo opet tvojih!' Hahaha.”
Koliko ti stručno medicinsko znanje koristi u vlastitoj sportskoj karijeri, posebno kada su u pitanju prevencija ozljeda, oporavak i održavanje tjelesne spremnosti?
„Definitivno mi pomaže, prvenstveno u održavanju vlastitog tijela i brizi o zdravlju. Trenutačno radimo s dosta profesionalnih sportaša, od regeneracije nakon velikih napora do rehabilitacije nakon ozljeda. Uvijek sam na raspolaganju i suigračima i trenerima ako ih nešto zanima iz tog područja, koje postaje sve važniji dio profesionalnog sporta. Sport napreduje iz dana u dan, broj utakmica i fizičkih napora sve je veći, tako da rad na vlastitom tijelu i ulaganje u zdravlje nikada nisu bili važniji.”
Tijekom pandemije koronavirusa doživio si težak osobni gubitak, a nakon obiteljske tragedije morao si preuzeti i brojne dodatne obveze, između ostalog i održavanje obiteljskog posla. Koliko je to razdoblje promijenilo tvoj pogled na košarku, svakodnevne probleme i životne prioritete? Je li bilo trenutaka kada si razmišljao o prestanku igranja?
„Košarka mi je u tim trenucima bila jedini dio dana koji sam imao za sebe, trenutak u kojem sam se mogao barem nakratko isključiti iz stvarnosti. Od tada mi je postalo puno zahtjevnije usklađivati sve svakodnevne obveze, ali uvijek nastojim dobro organizirati vrijeme kako bih sve uspio stići. Bilo je trenutaka u kojima sam razmišljao mogu li i želim li nastaviti igrati te hoću li sve uspjeti izdržati, i mentalno i fizički. Mislim da je za sve potrebno mnogo odricanja, ali dok god daješ svoj maksimum, ništa nije nemoguće. Zasigurno mogu zahvaliti i trenerima koji su prema meni uvijek bili maksimalno korektni i imali razumijevanja. Kao i tada, tako mi i danas košarka predstavlja opuštanje od svakodnevice. Vidjet ćemo do kada ću imati mogućnost igrati.”
Igranje košarke na prvoligaškoj razini, uz redovne poslovne i ostale životne obveze, zahtijeva mnogo vremena, discipline i odricanja. Kako uspijevaš uskladiti posao, treninge, utakmice i privatni život? Ostaje li dovoljno vremena za obitelj, prijatelje i odmor?
„Dosta je zahtjevno i ponekad imaš osjećaj da dan jednostavno prekratko traje. Vrlo je važno i strpljenje prijatelja, koji moraju imati razumijevanja kada ne možeš doći na svaku proslavu ili druženje. Odricanje je nužno i upravo to sve čini dodatno zahtjevnim. Ipak, s vremenom se navikneš, prilagodiš i sve ti postane dio svakodnevne rutine.”
Iako imaš tek 26 godina, iza tebe je već iznimno bogato seniorsko iskustvo. Koje su tvoje preostale igračke ambicije, koliko se još dugo vidiš na košarkaškim parketima i po čemu bi volio da te jednog dana pamte navijači, suigrači i svi ljudi povezani s klubom?
„U klubu sam već jako dugo, mislim čak 13 ili 14 godina. Nakon svih lijepih uspomena volio bih ovdje i završiti svoju košarkašku priču, ako okolnosti to dopuste. Kraj karijere nikada posebno ne planiram, ali cilj mi je odigrati još jednu ili dvije sezone, a onda ćemo vidjeti koliko će sve biti izvedivo. Nikada ne želim unaprijed podvlačiti crtu, tako da je sve još otvoreno. Ponajprije, volio bih da me ljudi pamte kao vedru i dobru osobu, a što se igračke strane tiče, kao karakternog i timskog igrača.”
I za kraj, pitanje kojim završavamo svaki klupski intervju. Koja je tvoja poruka mladima koji su tek stigli u klub i započeli otkrivati sve prednosti bavljenja sportom i ljepote košarkaške igre?
„Bila to košarka ili neki drugi sport, najvažnije je uživati u onome što radiš. Prije košarke bavio sam se taekwondoom, a cijeli život igram neki sport, bio to nogomet, picigin ili nešto treće. Najvažnije je da svaki put kada dođeš na teren, daš sto posto od sebe i da pritom uživaš. Smatram da bi svaki sportaš, bio profesionalac ili rekreativac, na sport trebao gledati kao na nešto što mu donosi zadovoljstvo, zabavu i priliku da se razvija kao osoba. S vremenom će svatko pronaći svoj put, bilo u sportu ili izvan njega. Ja sam kroz sport pronašao mnogo prijatelja, izgradio se kao osoba i, kada bih mogao vratiti vrijeme, ne bih ništa mijenjao.”