Završna epizoda serijala kolumni Šime Kumanovića

KAKO PROMIJENITI „SUSTAV“?

NAJVEĆI PROBLEM NIJE ŠTO SUSTAV NE VALJA, NEGO ŠTO GA NITKO NEMA INTERES PROMIJENITI

Svatko je nezadovoljan. Ali nitko nije dovoljno nezadovoljan da bi riskirao ono što već ima.

Ovo je možda najopasnija situacija za bilo koji sustav. Veliki klub ima svoj izvor financiranja. Mali klub dobiva određenu potporu grada ili općine. Županijski savez ima svoje financiranje i svoje odnose. Nacionalni savez ima postojeću strukturu. Lokalna politika želi pokazati rezultate. Klubovi žele preživjeti sezonu. I svi pojedinačno mogu biti nezadovoljni, ali istodobno gotovo svi imaju nešto što ne žele izgubiti.

Zato nema dovoljno snažnog zajedničkog interesa za promjenu.

Sustav nije stabilan zato što je dobar. Stabilan je zato što je dovoljno ljudi ovisno o njegovom postojećem obliku.

MRVICE SU DOVOLJNE DA SE ŠUTI

Kada dobiješ malo, bojiš se izgubiti i to malo.

Klub koji iz lokalnog proračuna dobije određeni iznos možda zna da taj model nije pravedan, možda zna da bi mogao dobivati više ili da bi se kriteriji mogli postaviti bolje. Ali ako postoji opasnost da se cijeli sustav promijeni, a time izgubi i postojeća potpora, klub može zaključiti: „Bolje išta nego ništa.”

I tako nastaje kolektivna pasivnost. Klubovi se ne udružuju da bi tražili bolji sustav, natječu se međusobno za postojeće mrvice, jedan pokušava dobiti malo više od drugoga bez kriterija, drugi pokušava zadržati ono što već ima, treći šuti da ne bi izgubio ono što mu je dano i sustav ostaje isti.

KLUBOVI SE BORE JEDNI PROTIV DRUGIH UMJESTO DA SE BORE ZA ZAJEDNIČKI INTERES

Dok se klubovi natječu za nekoliko tisuća eura, sustav gubi milijune potencijalne vrijednosti.

Trebalo bi biti najvažnije da klubovi budu konkurenti na parketu a izvan parketa bi trebali imati zajednički interes, poput više djece u košarci, više domaćih igrača, kvalitetnije trenere, veće naknade za trenere, veća posjećenost, veća televizijska vidljivost, bolji sponzorski prihodi, dovoljno sportskih dvorana i  kvalitetnija infrastruktura, bolji razvojni programi, veća vrijednost igrača, pravedniji sustav javnog financiranja. To su interesi koji nisu vezani uz to tko će završiti prvi, a tko deseti.

Klubovi bi trebali konkurirati za rezultat, ali surađivati oko stvaranja tržišta. Bez toga će uvijek biti zarobljeni u podjeli postojećeg malog kolača.

ZAŠTO SVI ŠUTE?

Ako pojedinačni klub nema snagu, savezi bi trebali biti glas struke. Ali tko će se suprotstaviti sustavu od kojeg i sam nešto dobiva?

Županijski košarkaški savezi trebali bi imati jednu od ključnih funkcija, okupljati klubove i zastupati i štititi njihove zajedničke interese.

Ali ako savez ovisi o postojećem sustavu financiranja, teško je očekivati da će snažno zahtijevati njegovu promjenu.

Ista se logika može prenijeti i na druge razine sporta. Tako nastaje lanac šutnje na relaciji: klubovi - županijski savezi - nacionalni savez - FIBA.

Svatko čeka nekoga iznad sebe, a nitko ne želi biti prvi koji će otvoriti ključno pitanje.

Mali sustavi često misle da nemaju dovoljno snage. Upravo zato moraju tražiti saveznike.

Hrvatska sama ne može reformirati europsku košarku i nije jedina koja ima slične probleme koji postoje u mnogim europskim sredinama. Mali broj gledatelja nacionalnih liga, slaba komercijalna vrijednost nacionalnih liga, odlazak mladih igrača bez naknade za razvoj i solidarnosti, financijska ovisnost klubova, neravnomjerna raspodjela novca, dominacija nekoliko bogatijih klubova, slaba povezanost razvoja igrača i financijske koristi.

Ako je problem zajednički, rješenje ne mora tražiti samo jedna država.

HKS bi mogao inicirati koaliciju nacionalnih saveza manjih i srednjih europskih košarkaških zemalja sa zajedničkim prijedlogom, ali ne protiv FIBA-e, nego prema FIBA-i.

FIBA MORA NAPRAVITI SUSTAV ZA NAGRAĐIVANJE RAZVOJA

Na svijetu ne postoji niti jedna tvornica koja dijeli svoje proizvode besplatno. Košarkaški sustav mora biti održiv.

Ako klub proizvede igrača koji kasnije postane profesionalac, taj klub mora imati ekonomsku korist od vlastitog rada. To ne bi smjelo biti prepušteno dobroj volji većeg kluba.

Potrebno je stvoriti europski sustav razvojne naknade koji prati igrača kroz njegovu karijeru.

Što je klub duže i kvalitetnije sudjelovao u njegovom razvoju, veći bi trebao biti njegov udio.

Time bi se stvorila nova ekonomska logika, koliko ulaganja u mladog igrača, toliko prihoda, a  ne ulaganje u mladog igrača a drugi da uzimaju plodove tog ulaganja.

FIBA NAKNADA ZA RAZVOJ I MEHANIZAM SOLIDARNOSTI

Ovaj pravilnik o statusu i  transferima igrača bi učinila da jedan igrač može financirati razvoj cijele škole košarke.

Bila bi to financijska nagrada klubovima koji su trenirali i odgajali najmlađe igrače u ranim fazama njihovih karijera, putem naknada za razvoj i mehanizma solidarnosti.

NAKNADA ZA TRENIRANJE

Ova  naknada bi se plaćala pri potpisivanju prvog profesionalnog ugovora u karijeri ili prilikom idućeg transfera profesionalnog igrača unutar različitih saveza do kraja sezone u kojoj igrač navršava 23 godine. Plaćao bi  je novi klub povrh svega.

MEHANIZAM SOLIDARNOSTI

Ovaj mehanizam je ključan. On bi vrijedio tijekom cijele profesionalne karijere igrača a aktivirao se svaki put kad igrač pod ugovorom promijeni klub uz plaćanje odštete i oduzimao bi se od dogovorene transferne cijene.

Sve transakcije, obračuni i isplate bi se trebale izvoditi prema unaprijed definiranim pravilima,

automatski putem Klirinške kuće kako bi se spriječilo da mali i matični klubovi  koji su sudjelovali u njegovom razvoju ne bi ostali zakinuti za novac koji im zakonski pripada pri velikim međunarodnim transferima.

Tako bi mali klub mogao imati situaciju da nema veliki proračun, ali svake godine razvija igrače. Ako jedan od njih napravi ozbiljnu karijeru, dio te vrijednosti bi se vraćao klubu.

To bi bio potpuno novi održivi poslovni model po kojem bi trošak u razvoj igrača postao ulaganje u investicijski portfelj kluba.

JAVNI NOVAC NE SMIJE BITI NAGRADA ZA POKALE

Gradovi, općine, županije ne trebaju financirati ono što je najlakše fotografirati. Treba financirati ono što žele razvijati.

Lokalna zajednica treba jasno definirati što želi dobiti za javni novac.

Ako želi profesionalni rezultat, neka financira rezultat, ali ako želi razvijati sport djece i mladih, uključivanje zajednice, zdrav život i lokalni identitet, onda to mora biti ugrađeno u kriterije.

Javni novac trebao bi se dodjeljivati za razvoj, uključenost, održivost i rezultat, pri čemu rezultat više ne bi bio najvažniji  ili jedini kriterij.