Veliki fan Gorana Bare otvoreno o igračkim uzorima, stanju u Ciboni i šansama u nadolazećem Kupu „Krešimir Ćosić“.

Uoči i tijekom Kupa „Krešimir Ćosić“ donosimo vam intervjue s igračima ili trenerima svih sudionika završnog turnira – Cibone, Cedevite, Sonik Puntamike, Šibenika, Škrljeva, Zaboka, Zadra i Zagreba.

Prva na redu je Cibona i njezin kapetan Marin Rozić. Iskusni uskoro 35-godišnjak jedan je od najtrofejnijih hrvatskih košarkaša, no u karijeri je osvojio „samo“ dva naslova pobjednika Kupa „Krešimir Ćosić“. Prvi put 2009. godine u Zadru kada su Cibosi u zagrebačkom finalu svladali momčad iz Trnskog, a drugi puta 2013. godine kada je nakon produžetka pala Cedevita košem Sandra Nicevića.

No, krenimo od početka. Rozić je dugogodišnji kapetan Vukova za koje igra već 14. sezonu, no malo ljudi zna da je upravo Cibona jedan od glavnih razloga zašto se rođeni Mostarac počeo baviti košarkom.

- Još tijekom burnih vremena dok samo bio u izbjeglištvu za vrijeme rata u Mostaru našao sam društvo gdje je košarka bila prva tema te sam s njim otišao na par treninga i zaljubio se. Kasnije sam zavolio Dražena i Cibonu i nakon toga je sve išlo jedno za drugim, a kada sam shvatio što su Cibona i hrvatska košarka počela je i moja ozbiljnija posvećenost – započinje Rozić koji je, kao i većina košarkaša, imao svoje uzore - prvo sam gledao Dražena, a kasnije je na red došao i NBA gdje je tada harao Jordan. S vremenom shvatiš da nisi baš ni Dražen ni Jordan pa počneš gledati primjerenije tipove igrača. Što se tiče pozicije i stila igre od Ciboninih su mi košarkaša uvijek bili zanimljivi Joke Vranković i Veljko Mršić.

„Kako je sve počelo, to je duga priča“ – rekli bi momci iz TBF-a.

- Krenuo sam u Zrinjevcu koji je tada imao kvalitetan program što se tiče mladih igrača kojima su kontinuirano davali priliku. U klub sam došao igrom slučaja. Bio sam na kampu u Imotskom i ljudi su me prepoznali te me pozvali u Zagreb. Tamo sam odradio juniorski staž, a trener Sunara me uveo u seniorsku ekipu. Kasnije sam otišao u Italiju kod trenera Luce Banchija. No, nakon nekoliko mjeseci on je dobio otkaz pa sam pao u drugi plan. Na ljeto je došao poziv Cibone što mi je bilo ostvarenje sna.

FOTO: Basketball.hr (Šime Zelić)

Rozićeve trofeje s Cibonom je teško pobrojati. Bilo je tu šest naslova prvaka države, dva kupa, jedna ABA liga, a ne treba zaboraviti niti dva osvojena Kupa „Dražen Petrović“ koji se kratko igrao uoči početka sezone. Ipak, najljepše uspomene dolaze iz – Beograda.

- Hvala Bogu naosvajali smo ih se, no bez konkurencije najdraža mi je uspomena osvajanje ABA lige u Beogradu. Cijela je priča počela šest mjeseci ranije kada smo bili proglašavani kandidatima za ispadanje. U međuvremenu se dogodila metamorfoza u kojoj smo od davljenika došli do finala i osvajanja ABA lige. Ta četiri dana u Beogradu su najljepši u mom sportskom životu. Bio je to uistinu filmski scenarij – prisjeća se kapetan Cibone koji kao ključnog čovjeka ističe Darija Šarića - u sezonu smo bili vrlo ambiciozno te smo složili jaku ekipu koja je išla na velike stvari. Međutim, nakon problema koji su nas zatekli klub je odlučio raspustiti strane igrače. A tu na scenu stupa Dario Šarić. Ključna je bila utakmica u Szolnokiju. Neću reći da smo išli na izlet, no nismo imali imperativ pobjede. Dario je odigrao fenomenalno. Zabio je tridesetak koševa te je imao ključne poteze u prijelomnim trenucima i tu sam vidio da zaista ima nešto posebno u njemu. Tu smo kliknuli!

S druge strane, i dalje boli „Kecmanova trica“.

- To je trenutak koji se nije trebao dogoditi. Cibona je danas trebala imati dva naslova Jadranske lige. Zapisnički je stol odigrao na ruku Partizana.

Prijeđimo na recentnije teme. Vukovi su uoči sezone najavljivali velike stvari, no trenutno se nalaze na predzadnjem mjestu ABA lige. Iskusni Rozić zna gdje su stvari pošle po zlu.

- Dolaskom Subotića najavljivalo se, a i ja sam vjerovao, da se možemo boriti za doigravanje i da ćemo do kraja biti u konkurenciji za oba domaća trofeja. Međutim, selekcija nije bila dobra. Prema mom iskustvu sve se može promašiti, ali razigravač mora biti kvalitetan. Ako je playmaker pravi, sve ostalo se može zakrpati. No, mi smo tu promašili pa smo išli na alternativne opcije nakon čega je došlo do smjene trenera te smo od optimističnih očekivanja došli do toga da smo tu gdje jesmo.

FOTO: Cibona/Zeljko Baksaj i Goran Lusic & Domagoj Vranar

Predaje, jasno, nema.

- Premda u ABA ligi nećemo ostvariti zacrtano mislim da su karte apsolutno otvorene u domaćim natjecanjima.

Okrenimo se kupu. Iako je u glavama brojnih Zadrana domaća momčad glavni favorit za osvajanje, Cedevita je i dalje najjača hrvatska ekipa. Lošoj formi unatoč.

- Cedevita je daleko najskuplja i najkvalitetnija ekipa u Hrvatskoj. Kao olakotnu okolnost treba naglasiti da igraju tri utakmice u tjednu. Na prvu to zvuči kao fin alibi, ali mi smo to lani prošli. Sjećam se svih putovanja i znam koliko je naporno. Očekujem da će se konsolidirati nakon što su završili europsku sezonu. Dobit će vremena za trening te će izgledati sve bolje i bolje.

Koji je glavni razlog lošijoj formi momčadi koje paralelno igraju tri ili više natjecanja? Lani je taj problem imala Cibona, ove Cedevita, a ni slovenska Petrol Olimpija ne stoji najbolje.

- Ljudi često podcjenjuju ulogu putovanja. Igrači nemaju vremena trenirati i nakon nekog vremena više ni ne znaš ni gdje ni protiv koga nastupaš. I treneri i igrači, a na kraju krajeva i navijači se zasite i mislim da igranje tri utakmice tjedno nije dobra ideja ako pričamo o Europi.

Što se može učiniti kako bi se takve situacije izbjegle u budućnosti?

- Riba uvijek smrdi od glave. Dok se ne nađe kompromis između FIBA-e i ULEB-a neće biti dobro. Pazi, Cibona bi sigurno igrala neko europsko natjecanje da ne igra hrvatsko prvenstvo. Ali, što je tu je. Naša krovna organizacija je tako odlučila. Nemojmo se lagati, svim je klubovima u interesu da dođu do Eurolige ili makar Eurokupa. Kažem, sve dok ne dođe do sljubljivanja nadnacionalnih košarkaških federacija bit će problema. Kad bi došlo do stupnjevanja tako da hrvatska liga vodi u ABA ligu, a ABA liga u Europu, e onda bi stvari imale smisla.

FOTO: Cibona/Zeljko Baksaj i Goran Lusic & Domagoj Vranar

Konačno smo došli i do teme koja je bila povod razgovora. U srijedu u Zadru počinje Kup „Krešimir Ćosić“, a Cibosi prvu utakmicu igraju sa Škrljevom.

- Kup je specifično natjecanje. I, uvjetno rečeno, „mali“ klub ima šanse da dođe do polufinala ili finala. Pobijediš tri utakmice i trofej je tvoj što je, budemo realni, cilj svih nas. Škrljevo je dobra momčad. Ne tako davno igrali smo protiv njih. Vodili smo dvadesetak razlike pa bi se oni vratili [i tako cijelo vrijeme]. Imaju dva iskusna igrača i par momaka u najboljim godinama – Konjevića i Stipčića. Sjećam se da su mučili Zadra u Višnjiku i to bez Perkovića i Štembergera. Mogu zapapriti svakome. Bit će to zanimljiva utakmica, a publika će definitivno biti na njihovoj strani što će im biti veliki plus. No, mi ćemo se pripremiti i idemo na pobjedu.

Iako je trener Nazor prošli ponedjeljak u svome stilu rekao da ne voli „gatati“ i da ne želi komentirati potencijalni dvoboj sa Zadrom u polufinalu, teško je izbjeći tu temu.

- Iskustvo me naučilo da je nezahvalno pričati o polufinalu kada još nisi odigrao četvrtfinale. Zadar igra jako dobro i mogu reći da bih bio izuzetno iznenađen da ne osvoje kup. Na kraju krajeva pobijedili su nas tri puta, a od Cedevite su nesretno izgubili u Zagrebu te mislim da su izraziti favoriti – pilio je naopako iskusni kapetan Cibone i poentirao – pričat ćemo o tome u Zadru ako do tog susreta dođe.

Dosta košarke! O Marinu Roziću na terenu se puno zna, no kakav je izvan njega. Čime se bavi, koji su mu gušti i kako provodi slobodno vrijeme?

- Nakon što sam dobio kćer ostalo je palo u drugi plan. Volim se družiti s prijateljima kada raspored dopušta, no uglavnom živim obiteljski život. Poprilično dosadno, da tako kažem. Volim otići na koncert Gorana Bare, čak imam i dva njegova postera u sobi. Žena mi je jednog maknula, ali drugog ne dam tako lako. Otkad je mala Nika koja sada ima 13 mjeseci došla na svijet ona mi je centralna figura – otkriva nekadašnji hrvatski reprezentativac i nastavlja - osim toga volim filmove, a volio bih i češće poći u kazalište, ali kada dođe dijete nemaš toliko vremena pogotovo kada ga nemaš kome ostaviti na čuvanje. Prije sam puno više čitao knjige, a sada većinu slobodnog vremena provodim igrajući se s kćeri.

FOTO: Cibona/Zeljko Baksaj i Goran Lusic & Domagoj Vranar

Zanimljivo, iskusni je košarkaš jedan od rijetkih koji je uz profesionalnu karijeru uspio završiti i fakultet. Pravo u Mostaru

- Bilo je dosta naporno. I dugotrajno – s osmjehom kazuje Rozić te nastavlja - studirao sam 12 godina pošto zbog obveza nisam mogao izlaziti na sve rokove. [Srećom] studirao sam na fakultetu na kojemu ne moraš fizički biti prisutan na predavanjima da bi nešto naučio. Većinom bih se preko ljeta posvetio knjizi. Na kraju sam ispunio veliku želju i diplomirao, na što sam vrlo ponosan.

Kako je uopće došlo do ideje da upišete fakultet?

- Majka mi je pravnica, a pravne su me stvari i intrige oduvijek zanimale. A s obzirom na brojna previranja tijekom karijere, situacije s ugovorima i predstečajnu nagodbu i u praksi sam puno toga naučio.

Financijsko stanje Cibone zadnjih je godina nezaobilazna tema. O generalnom sponzoru ne treba trošiti previše riječi jer je svakome iole pronicljivijem jasno da je tu glavnu ulogu igrala politika. I to ne ona obična, već geopolitika za koju su medijski istureniji „igrači“ male mace.

- Prvi cilj svih nas koji su u klubu je da se financijska slika konačno posloži do kraja. Moramo pregrmjeti predstečajnu nagodbu koja traje još sedam godina. To je prvi korak. Moramo živjeti realno. Ako imamo sto nečega, imamo sto nečega, ako imamo milijun – imamo milijun. Moramo se okrenuti mladim igračima. Nitko ne bi bio sretniji od mene da Cibona igra Top 16 Eurolige što je ne tako davno praktički bila svakodnevica, međutim imali smo turbulentnih zadnjih desetak godina. Ipak, situacija ide ka rješenju te smo mu iz godine u godinu sve bliži. Glavni je cilj vratiti se u pozitivu.

FOTO: Basketball.hr (Šime Zelić)

Kako to postići, hoće li se i dalje tražiti jedan generalni sponzor, možda kupac za klub, ili će se pristupiti nekom drugom modelu?

- Bilo bi fenomenalno da nađemo glavnog sponzora koji bi po defaultu sve riješio – sarkastično kaže Rozić i nastavlja – međutim, živimo u Hrvatskoj i nema puno poduzeća koja mogu riješiti taj problem preko noći. Vidjet ćemo hoće li to biti jedan veći ili nekoliko manjih sponzora. Treba vidjeti što se nudi na tržištu. Moram naglasiti da nam je podrška gradonačelnika Bandića puno značila. Bez njega bi ovo već davno bila gotova priča, stoga mu velika hvala. Jedna injekcija privatnog kapitala dovela bi nas blizu rješenja, no mislim da smo i ovako na dobrom putu da se konsolidiramo i da kroz dogledno vrijeme krenemo sa slaganjem prave priče.

Kako uskoro ulazi u 36. godinu života, za kraj, da parafraziramo Đanija Maršana – pogled prema zalazu.

- Imam ugovor do kraja sljedeće sezone. Osjećam se dobro, nemam zdravstvenih problema i volio bih nastaviti igrati. I dalje uživam u košarci. Za mene je zaista velika čast biti igračem Cibone. Dok ne budem teret klubu volio bih nastaviti igrati. Ne krijem da bih volio ostati u Ciboni. No, otom-potom. U ovom je trenutku o tome nezahvalno pričati pošto sam i dalje samo igrač. Koncentriran sam na parket, a kada dođe vrijeme da se okače tenisice o klin vidjet ćemo što i kako – zaključio je nekadašnji hrvatski reprezentativac.